Šetnja Baselom

Basel, grad na zelenoj Rajni posjetili smo u srpnju 2019., kao jednodnevni izlet iz Schwarzwalda (o kojemu sam već pisala u jednom od prethodnih postova, ali u jesenskoj verziji).

Na najtopliji dan ljeta, Luka se, dok sam se ja hladila pivom u kafiću s pogledom na rijeku, kupao u Rajni. Prije 30 godina to je bilo nezamislivo- nakon što je u ionako notorno prljavu Rajnu procurilo kemijsko zagađenje iz obližnje tvornice, Švicarci su očistili rijeku, uredili obale, a nas je dočekala rijeka puna kupača, bistra voda, živahna promenada, obale pretvorene u sunčališta.

Kada smo prvi put posjetili Basel, prije više od deset godina, također je bilo ljeto, ali se rijeke gotovo ne sjećam, centar me podsjećao na manji njemački grad s mirisom kebaba koji se provlačio starom jezgrom i dućanima koji su na ulicama u centru izlagali suvenire, tričarije i robu. Čini mi se da se u međuvremenu štošta promijenilo, a Basel sam ovaj put doživjela kao moderni, ekološki osviješten grad, s mnoštvom javnih površina i primorskom atmosferom.

Na mjestu susreta Švicarske, Francuske i Njemačke, on je ujedno i industrijski i moderni i tradicionalni švicarski grad, s jakom farmaceutskom i kemijskom industrijom, fantastičnom modernom i suvremenom arhitekturom, kamenom popločanim ulicama, tradicionalnim kućama s drvenim škurama i cvijećem u prozorima.

Šetnju smo započeli na bazelskoj rivijeri, koja je taj dan vrvjela šetačima i kupačima- ljudi u kupaćim kostimima prešetavali su ispred kafića i restorana s pogledom na rijeku, ispod razgranatih lisnatih krošanja koje su davale tako dobrodošao hlad na, kao što sam već spomenula, najtopliji dan ljeta. Spustili smo se do šljunčane plaže gdje smo popili pivo, primijetili kutije s pepeljarama postavljene kako bi plaže ostale čiste (!), a Luka se onda odlučio spustiti nizvodno, dok sam ga ja, noseći stvari, pokušavajući ga usput slikati i hodati ukorak s rijekom pratila do dogovorenog mjesta sastanka, gdje sam sjela u kafić, a on se sušio na suncu na izgrađenom sunčalištu. On je valjda bio jedini koji nije sa sobom imao vodootpornu šarenu vrećicu u koju bazelski kupači spremaju osobne stvari, a koja kada se napuni zrakom ujedno služi i kao plutača za spuštanje niz rijeku. Površina rijeke bila je istočkana glavama kupača i tim šarenim vrećicama, toliko popularnim u Baselu da ih možete naći u interpretaciji lokalnih dizajnera, a najpoznatija je još uvijek Wickelfish, vrećica plutača u obliku ribe, osmišljena krajem osamdesetih kako bi se ukazalo na potencijal rijeke u gradu.

Daljnja šetnja otkrila nam je javne fontane s ledenom pitkom vodom na svakom uglu- na onako užaren dan, stalno smo zastajali, punili termosicu, hladili se. Isto to su radili i svi ostali i ne moram napominjati da nisam vidjela ni jednu osobu s kupovnom vodom u plastici. Basel ima dvjestotinjak javnih fontana s pitkom vodom, a na službenim turističkim stranicama grada, ljude se poziva i na kupanje u njima, s fontanama prigodnim za kupanje označenima na karti! Mi smo stvarno i vidjeli dvije žene kako se mirno namaču u jednoj natkrivenoj fontani u centru, koja me podsjetila na rimske terme, a taj prizor mi je ostao u sjećanju kao nešto na granici mašte i stvarnosti. Fontane su raznolike, od velikih tradicionalnih kamenih u kojima se možete kupati ispod kaskada pelargonija, samostojećih željeznih u obliku pehara sa baziliskom (simbolom grada), do modernih od kojih je najpoznatija fontana ispred muzeja Tinguely, s umjetnikovim kinetičkim skulpturama.

Osim što je arhitektura centra grada toliko tradicionalno srednjeeuropska da podsjeća na adventski kalendar, nevjerojatna je koncentracija moderne i suvremene arhitekture, trenutno predvođene svjetski poznatim arhitektonskim uredom Herzog i de Meuron, sa sjedištem u Baselu. Na Muzej kultura, koji sadrži jednu od najvažnijih etnografskih kolekcija u Europi, a čiju je renovaciju Herzog i de Meuron dovršio 2011., naišli smo šetajući. Na postojeću zgradu iz 1917. nadograđen je fantastičan, nepravilno izlomljen i naboran krov prekriven tamnim heksagonalnim keramičkim pločicama koje se presijavaju i ističu tako da ih je nemoguće ne zamijetiti u tradicionalnoj vizuri grada. Čelična konstrukcija krova omogućila je impresivnu unutarnju galeriju bez potpornih stupova, a zgradu su proširili na visini kako prizemnim horizontalnim proširenjem ne bi smanjili Schurhof- nekada zatvorenio stražnje dvorište, koje je za renovacije pretvoreno u simpatčni trg s ulazom u muzej. Bajkovite kaskade biljaka penjačica vise s krova i tako daju poseban ugođaj dvorištu, a nas su upravo one prve privukle da zavirimo u njega.

Na zelenilo nismo naišli samo u Herzogovoj i de Meuronovoj izvedbi, na rivijeri, na fontanama i fasadama kuća u centru koje kao da se natječu koja će biti lisnatija, cvjetnija, zelenija, šarenija, nego i u javnim, terasastim parkovima uz rijeku. Ti mali parkovi s javnim klupicama su unatoč lokaciji koju bi mnogi gradovi iskoristili za komercijalne sadržaje, namijenjeni stanovnicima grada. Bazelske klupice zapravo su pomične drvene stolice, postavljene posvuda, pa tako na glavnim shopping ulicama možeš sjesti, odmoriti, premjestiti se u hlad ako ti tako paše- zamislite tako nešto na Ilici!

Umjesto uobičajenih suvenirnica koje ovoga puta nisam ni vidjela, naišli smo na više simpatičnih galerijica i dućana s izborom modnih marki potpuno izvan okvira, miris kebaba nismo osjetili, ali nas je privukla Lindtova radnja u kojoj smo, logično, uzeli sladoled. Šetnjom smo naišli i na Basler Munster, nekadašnju bazelsku katedralu, današnju protestanstku crkvu iz romaničkog perioda, s lijepim (i po ljeti osvježavajućim) klaustrima u čijoj smo se hladovini i pogledu na zelenilo skrivali od vrućine.

Na putu prema kolodvoru na kojem smo hvatali vlak za Badenweiler, pokraj središnjeg mosta (Mittlere Rheinbrucke) naišli smo na radnju s bazelskim leckerlima- tradicionalnim suhim mirisnim kolačićima od badema, lješnjaka, meda, kandirane kore citrusa i rakije od višnje. Radnja je mirisala po cimetu, a kolačići su bili izloženi na kušanje u zdjelicama i pakirani u lijepe bijele papirnate vrećice sa crtežom bazelskih kuća. Probali smo nekoliko verzija kolačića, svi su bili adventsko mirisni i iznenađujuće mekani, a u Badenweiler smo se vraćali s jednim paketom kao suvenirom za roditelje.

Basel nam se jako svidio, grad okrenut svojoj rijeci, vodi, zelenilu, i što je najvažnije- stanovnicima. Jednostavne i naizgled male stvari kao što su fontane s pitkom vodom, brojne i pomične klupice, pepeljare na plažama, plakati na kojima se ljude moli da ne hrane golubove i na taj način ne pridonose onečišćenju javnih površina (zamislite tek to u centru Zagreba), ostavljaju dojam grada kojemu je cilj ugoda življenja, a mislim da je u tome, a ne u zagušljivoj, začepljenoj, generičkoj, bučnoj košnici u kojoj se na stanovnike ne gleda kao na zajednicu- budućnost gradova.

Spremi članak na Pinterest!

In situ: Muji Hotel, Tokio

O Muji hotelu već dugo želim pisati - u njemu smo odsjeli za našeg zadnjeg boravka u Japanu (boravka, jer smo tih mjesec i pol dana živjeli i radili u Japanu i više se približili japanskoj svakodnevici nego što bismo mogli za običnog putovanja), na jednu noć, koja me toliko oduševila da sam se zainteresirala za Mujijevu filozofiju i životni stil. Muji sam do tada poznavala kao minimalistički brend u čije sam dućane za nekih naših putovanja znala ući, diviti se jednostavnosti, ali nikada ništa nisam kupila- to nije jedan od onih dućana u koje uđeš i vidiš nešto što “moraš” imati, što je potpuno u skladu s njihovom filozofijom, pokazalo se.

Za one koji ga ne poznaju, Muji je legendarna japanska minimalistička “anti-marka”. Osnovan je 1980. kao antiteza konzumerizmu i opsesiji markama s idejom funkcionalnog dizajna i održivo proizvedenih kvalitetnih proizvoda po povoljnim cijenama. Od četrdesetak prehrambenih proizvoda i kućnih potrepština s kojima su započeli, proširili su se na odjeću, bijelu tehniku, namještaj, pa čak i prefabricirane kućice, a danas nude oko sedam tisuća proizvoda.

Mujijev umjetnički direktor Kenya Hara kaže da “Muji utjelovljuje tradicionalnu japansku kulturu, koja cijeni jednostavnu, čistu, praznu, nepretrpanu estetiku.” Primjer toga su tradicionalne japanske kuće s jednostavnim tatami sobama u kojima se krevet rasprema navečer i posprema ujutro, tako da tijekom dana ostavlja čistu, praznu sobu, s velikim prozorima koji gledaju u vrt ili prirodu koja tako postaje glavni fokus prostorije, ugradbenim ormarima koji ne narušavaju čiste linije prostora, kliznim vratima koja ostavljaju prostor otvorenim i fluidnim, kao suprotnost isključivosti zatvorenih vrata zapadnjačkih kuća. Takav, oslobođen prostor zagovara i Muji: prostor koji ostavlja prostora.

Tradicionalna japanska kultura intimno je povezana s prirodom: jedan od krajnjih primjera toga je hanami, piknik koji ljudi diljem Japana masovno organiziraju povodom gledanja trešanja u cvatu. Muji povezanost s prirodom iskazuje kroz korištenje prirodnih materijala, boja, namirnica. Skromnost i umjerenost kojima teže u svojim proizvodima, vrline su koje sam osobno doživjela od naše prijateljice Yuko, koja za mjesec dana našeg boravka kod njih nikada nije bacila ni komadić hrane, naprotiv, svaki bi sačuvala i sutradan iskoristila u nekom novom fantastičnom jelu i koju nikada nisam čula da bi povisila glas ili pokazala uznemirenost. Muji je u svojim pakiranjima hrane počeo koristiti okrajke voća i povrća, cijelu ribu, nesavršeno oblikovane špagete, kako bi već osamdesetih ukazao na problem bacanja hrane i aktivno se uključio u rješavanje tog problema.

Pri osmišljavanju Mujijevih proizvoda, dizajneri teže jednostavnosti i lakoći uporabe svakodnevnih predmeta. Slogan “Muji je dovoljan”, dizajner Naoto Fukasawa pojašnjava kroz primjer: “zamislili ste nešto što vam treba za kuću, hodate od dućana do dućana, ali nikako da nađete to što tražite. Napokon, otići ćete u Muji i naći točno to što ste tražili i pomisliti “ovo će biti dovoljno dobro”.” To su predmeti koji ne osvajaju prostor, naprotiv, oni ostavljaju prostora, uklapaju se. Danas smo zaista bombardirani tolikom količinom kiča, da ta jednostavnost dolazi kao oslobođenje.

“Jednostavnost koja nastaje uklanjanjem ukrasa može nadmašiti raskoš”, riječima Kenye Hare.

Nakon posjeta Muji hotelu, sve što čitam o njihovom (anti)brendu ima smisla, poklapa se. Njihov etos: “jedi dobro, više hodaj, spavaj dobro, često čisti” bih rado prihvatila, a Muji hotel nudi takav životni stil, pa makar na jednu noć.

Hotel u četvrti Ginza prvi je Mujijev hotel u Japanu, nakon što je model uspješno isproban u Shenzenu i Pekingu. Zanimljivo je to što su kao “anti-marka” otvorili hotel u Ginzi, četvrti prepunoj skupih robnih marki, gotovo kao da se radi o stejtmentu. Cijenama su se postavili kao dostupna alternativa skupim luksuznim hotelima- uz obećanje da će cijene biti iste cijele godine i da neće, kao što je to često slučaj u Japanu, ovisiti o sezoni (primjerice, sezoni trešnjina cvata ili za vrijeme festivala kada cijene smještaja znaju jako varirati).

U zgradi od jedanaest katova, četiri kata zauzima hotel, ispod kojeg se nalazi najveći i najbolje opremljen Muji na svijetu, njihov “flagship store” koji prodaje hranu, odjeću, posuđe, namještaj, bijelu tehniku, uredski materijal, bicikle, knjige, a sadrži pekaru, restoran, juice bar, bento dućan (bento je tradicionalni japanski lunch box, koji vizualno doseže razinu umjetničkog obrta i u kojem smo redovito uživali na našim putovanjima po Japanu), malu tržnicu koja prodaje proizvode lokalnih farmera i kutak za izradu čajnih mješavina po želji. Pročitala sam da se u tom dućanu mogu izgubiti sati, i mi smo zaista u njemu proveli pola dana.

Koncept i dizajn interijera izradila je tvrtka Ryohan Keikaku koja je inače Mujijev vlasnik, pod geslom “anti-gorgeous, anti-cheap” (anti-sjajan, anti-jeftin). Interijer je opremljen prirodnim materijalima: kamenom, drvom i zemljom, a mnogi materijali reciklirani su ili prenamijenjeni. Za upečatljivi kameni zid recepcije iskorišteno je sto godina staro popločenje Tokijskog tramvaja, a zid restorana Wa napravljen je od dijelova brodskih olupina kako bi se posjetitelje i na taj način “uronilo” u ambijent grada.

Devet je tipova soba, nazvanih jednostavno slovima od A do I, koje se razlikuju po veličini (soba A je najmanja, 15m2, a soba I najveća, 52 m2) i tipu: neke su zapadnjačkog, a neke japanskog tipa. Mi smo odsjeli u tipu C, sobi koja inkorporira japanske elemente, s povišenom platformom na kraju dugačke, uske sobe, na kojoj je smješten krevet (ta platforma se u japanskoj tradicionalnoj arhitekturi naziva koagari, a viđali smo je u tradicionalnim restoranima s tatamijem, na kojima su stolovi vrlo niski, a sjedi se na jastucima na podu). Ta ista soba imala je za japanske, ali i općenito za hotelske standarde jako prostranu kupaonu u zapadnjačkom stilu.

Mujijeva filozofija te prati od ulaska u hotel, preko sobe, do restorana i usluga koje nude. Recepcioneri, obučeni u skladne Mujijeve uniforme strpljivi su i uljudni (što nije odlika isključivo Mujija, nego cijelog Japana), a na check-inu su nam ponudili na izbor miris koji želimo za sobu, u obliku eteričnog ulja koje se stavlja u difuzor (naravno, oba Mujijeva proizvoda).

Soba je prekrasna u svojoj jednostavnosti, minimalistički uređena, neutralnih boja- ambijent namijenjen opuštanju. Svi materijali su prirodni, estetika jednostavna, smirujuća: od drvenih podova, tople rasvjete, ugodne posteljine od organskog pamuka, lijepo izrađenog drvenog namještaja, do tamnosivog pravog kamena kupaonice. Svjetlima i zastorom se upravlja tabletom, a preko tableta se komunicira i s recepcijom. Grickalice, čaj, papuče, ručnici, vješalice, ogrtači, kozmetika- sve što nas je dočekalo u sobi Mujijevi su proizvodi, i sve ih, nekoliko katova niže možete i kupiti. Nisam se mogla nadiviti efikasnosti tog sistema, jer sam u ugodi te sobe, nakratko doživjela životni stil koji sam željela živjeti, pa sam i te proizvode željela (kao jednostavni bijeli difuzor eteričnog ulja koji je sobu obavijao u nježni miris lavande, ali koji nam nažalost više nije stao u kofere, ili čaj za koji smo još imali mjesta).

Taj dan smo bili stvarno umorni, ali i da nismo, vjerujem da bismo jednako uživali u odmoru i snu- krevet na podu tog podesta davao je osjećaj ugodnog utočišta, posteljina, jastuci i pokrivač obavili su nas poput oblaka, zastor se automatski navukao kada smo ugasili svjetla i tako nas odvojio od neonskih svjetala Ginze, a ujutro se otvorio u vrijeme kada smo navili sat i probudio nas prirodnom svjetlošću.

Doručkovali smo u hotelskom restoranu Wa, koji koristi najkvalitetnije namirnice iz raznih regija Japana (svaka regija u Japanu po nečemu je poznata, od voća i čaja, do riže, govedine, sakea, sladoleda) i koji svakih nekoliko mjeseci mijenja meni inspiriran regionalnim kuhinjama. Za doručak smo mogli birati između tradicionalnog zapadnjačkog, koji je uključivao kroasane, omlet, voćnu salatu, muslije (ali sve nekako profinjeno, u japanskom stilu) i japanskog koji je uključivao miso juhu, rižu, dimljenu ribu- ja sam odabrala oba, započevši sa zapadnjačkim za razbuđivanje, a završivši s japanskim, kao s nekim preuranjenim ručkom. Uz obavezan zeleni čaj, koji je bio divan.

Nakon doručka smo si dali vremena za razgledavanje hotela: uz recepciju se nalazi Atelier Muji Ginza, višenamjenski prostor koji će se baviti kulturom dizajna kroz dvije galerije, knjižnicu, prostrani foaje za održavanje evenata i Salon bar s prekrasnim šankom od kamforovog drva, osvjetljen tako da barske stolice izgledaju gotovo kao skulpture. Fokus na osvjetljenje u cijelom hotelu je impresivan, ono na neki način oblikuje prostor. Spomenula sam protočnost prostora u tradicionalnim japanskim kućama, koji je primijenjen i na cijeli šesti kat Muji hotela u kojem recepcija, restoran, bar i Atelier čine jedan povezani, otvoreni prostor. Posebno su me oduševile biljke i cvjetni aranžmani kao mirni naglasci u prostoru, koji se mijenjaju sukladno s godišnjim dobima i koji su toliko minimalistički, skladni i promišljeni da je nemoguće ne pomisliti na ikebanu, japansku umjetnost cvjetnih aranžmana.

Cijelo dopodne proveli smo razgledavajući hotel i šest katova najvećeg Muji dućana na svijetu: s obzirom na to da namirnice, materijale, način izrade crpe iz japanske tradicije, ti predmeti su mi bili prilika za upoznavanje japanskog dizajna i obrta, gotovo kao da se radilo o posjetu muzeju. U to vrijeme tema je bila tradicionalno japansko indigo bojenje tekstila, a izloženi su bili tepisi, stolnjaci, jastučići, kuhinjske krpe, ali i odjeća bojena tim načinom. Na kraju smo željeli ponijeti komadić tog životnog stila kući, pa smo kupili jednostavni tamnoplavi tepih za dnevni boravak, a ja sam odabrala tamnoplavu jaknu na muškom odjelu od čvrstog platna, koja podsjeća na i veže se kao haori (tradicionalna japanska jakna nalik kratkom kimonu) i sivo-plavu prugastu dugačku košulju, nalik kuti, komad koji je jako popularan u Japanu. Ta dva komada nosim češće od bilo koje druge odjeće u svom ormaru- lako ih je kombinirati, toliko su jednostavna da pašu uz sve, ne nameću se, ugodna su i lijepo izrađena, pravo utjelovljenje Mujija, zar ne?

S obzirom na to da su postovi na mom blogu na hrvatskom relativna novost, jako bi me veselili vaši komentari. Kako vam se sviđa Muji hotel i što mislite o Mujijevoj filozofiji? Javite mi!

Spremite članak za poslije!

Vlakom po Japanu: Hokkaido

Japan je čudesan. Zašto sam od svih mjesta koje smo posjetili u Japanu odlučila početi s Hokkaidom, najsjevernijom, najizoliranijom prefekturom (koja nam se uostalom najmanje svidjela)- ne znam, možda zato što mi je najsvježija, a možda zato što ju sad, s odmakom, gledam naklonjenije. Hokkaido smo posjetili za našeg zadnjeg putovanja u Japan, prošle godine, vlakom iz Tokija.

Na kratko putovanje po Hokkaidu smo se odlučili u zadnji tren, za vrijeme našeg višetjednog boravka u Otakiju u blizini Tokija- vagali smo hoćemo li zadnji tjedan u Japanu provesti na Kyushu (najjužnijem velikom otoku) ili Hokkaidu. Za Kyushu mi se činilo da nam treba auto i više vremena, a za Hokkaido me, među ostalim, inspirirao dokumentarac “Joanna Lumley’s Japan” i YouTube videi “InternationallyMe” Angele An- Novozelanđanke koja živi u Japanu, istražuje manje poznata mjesta i zabačene regije, uživa u hrani, primjećuje svaki neobičan detalj, a njena zaljubljenost u sve japansko je zarazna. Osim što je poznat po prirodi, sa 6 nacionalnih parkova, 5 semi-nacionalnih parkova i 5 aktivnih vulkana, od Angele sam doznala da je Hokkaido poznat i po svježoj morskoj hrani (Nije li cijeli Japan? No čini se Hokkaido posebno!), Sapporo pivu, mliječnim prozivodima (što je za nas značilo puno sladoleda i torti od sira). Od Joanne sam prvi put čula za urođenički Ainu narod, čiji potomci žive još samo na sjeveru Hokkaida i doživjela divljinu i daljinu tog otoka snijega i leda.

Hokkaido nas nije oduševio u onoj mjeri u kojoj nas je oduševio ostatak Japana i trebao mi je vremenski odmak da ga počnem cijeniti. On je izoliraniji, javnim prijevozom nepovezaniji, slabije organiziran od ostatka Japana, ne mari za trendove- jednostavno drugačiji. Putovanje po Hokkaidu iziskuje više truda.

Hokkaido je najsjeverniji i najrjeđe naseljen od četiri glavna japanska otoka. On je i najizoliraniji, pri čemu ne mislim samo na geografsku izoliranost i slabije prometne veze- ozbiljnije naseljavanje Hokkaida Japancima počelo je tek krajem 19. stoljeća. Urođenički Ainu narod većinom je asimiliran tijekom 20.stoljeća, pri čemu su njihov jezik i kultura potiskivani i tek se osamdesetih godina prošlog stoljeća počelo raditi na očuvanju te kulture. Ipak, Hokkaido je i danas drugačiji, i ta “drugačijost” se osjeti čim podzemnim tunelom prijeđete Tsugaru tjesnac koji dijeli Honshu (glavni otok) od Hokkaida.

Naša prva stanica na putovanju Hokkaidom bio je Hakodate, ujedno i zadnja stanica Shinkansena (brzog vlaka) na putu prema sjeveru. Hakodate nam se tijekom prvog popodneva učinio toliko dosadan da smo sljedeće jutro proveli u pola sata udaljenom Onuma semi-nacionalnom parku, a popodne iskoristili važeću kartu za Shinkansen i napravili izlet do Aomorija na Honshuu, samo kako bismo posjetili Aomori Museum of Art (što uopće nije bila loša ideja, ali o tome u nekom od sljedećih postova). Prvi dan u Hakodateu sam zapisala u dnevnik: “Hakodate je grad duhova. Osim što nas je obalni dio s brodogradilištem podsjetio na Pulu, i općenito miris mora na Istru, grad je pust, dosadan, jedini ljudi su velike grupe kineskih turista, a (slabašan) turizam je tako i orijentiran.” Naravno da nam u Hakodateu na kraju i nije bilo tako loše, samo se nakon obilja Tokija trebalo priviknuti na tu “drugačijost”.

Prvo poslijepodne u Hakodateu prošetali smo uz obalu s pogledom na brodogradilište, zastali u starim ciglenim skladištima koja su pretvorena u neku vrstu shopping centra- ušli smo nadajući se kombinaciji lijepih papirnica, galerijica, kafića i slastičarni, a dobili smo hrpu kiča koja je za nas bila s Japanom nespojiva. Ipak, u jednoj od hala je poznati japanski proizvođač washi tapea, MT, imao privremeni dućan sa stotinama šarenih rola (koje ja inače koristim za pakiranje, zatvaranje koverti, označavanje hrane, lijepljenje fotografija po zidovima)- i to je suvenir koji smo nosili kući iz Hakodatea.

Produžili smo do četvrti Motomachi, nekadašnje rezidencije stranih trgovaca i konzulata, u kojoj možete vidjeti i pravoslavnu crkvu, i britanski konzulat, i budistički hram. Nazivaju ga zapadnjačkim dijelom Hakodatea, a nama ta četvrt i je izgledala nekako američko, melankolično (s drvenim vilama koje izgledaju zapušteno), romantično (s uređenim površinama zasađenim cvijećem koje nitko osim nas nije gledao), kao da je zaspala prije stotinjak godina i više se nije budila. Nikoga nismo sreli na tim ulicama.

Za večeru smo u Daimonyokocho (yokocho je u Japanu uska, pokrajnja uličica s prčvarnicama u kojima se obično dobro jede) pronašli minijaturnu zalogajnicu- tipičnu za Japan, s jednim šankom koji prima desetak ljudi i gazdaricama koje kuhaju pred tobom, iza šanka. Na Hokkaidu smo se namjerili na morsku hranu i naručili: pečene cijele lignje, kuhanu rakovicu, jaja s povrćem, edamame (kuhane i lagano zasoljene mahune soje, koje su toliko fine da ih uvijek i svugdje u Japanu naručujemo). Ledeno Asahi pivo, i razgovor sa susjedima za šankom. S obzirom na to da u takve lokalne prčvarnice ne zalazi puno turista, htjeli su nam izreferirati sve što znaju o Hrvatskoj, gurajući nam pod nos mobitele sa slikama Plitvica i Dubrovnika i diveći se Mirku Cro Copu Filipoviću, koji je u Japanu definitivno najpoznatiji Hrvat.

Drugo jutro sjeli smo na vlak za Onuma semi-nacionalni park (čini se da je to kategorija ispod nacionalnog parka u Japanu), jezerski krajolik istočkan otocima, pod vulkanom Komagatake. Park je lijep, pomalo bajkovit, jer su otoci toliko maleni i ravni da izgleda kao da plutaju, a na jednom zatvorenijem jezercu vidjeli smo prave plutajuće otoke, odnosno busene trave sa stabalcima koje je vjetar nosio lijevo-desno i koji su izgledali kao neki čarobni krajolik iz Miyazakijevih animiranih filmova. Dio većih otoka povezan je mostićima, a mi smo istražili onoliko koliko se moglo ići pješke. Vidjeli smo izletničke brodove na koje su čekale veće grupe, ali nismo bili raspoloženi za bilo kakav organizirani tip izleta, pa smo nakon šetnje otišli isprobati sladoled po kojemu je Hokkaido poznat.

Hokkaido proizvodi nešto više od 50% cjelokupne japanske proizvodnje mlijeka- hladnije podneblje i nepregledne zelene površine pogoduju uzgoju krava. Zbog toga je Hokkaido poznat po finom sladoledu i tortama od sira, koje smo jeli svakom prilikom koja nam se pružila. Torte od sira, kao zalogajčići u svako doba dana (i noći) među najdražim su nam sjećanjima na Hokkaido. U slastičarnici na rubu Onuma parka probala sam sladoled od mlijeka i dinje- imao je okus po pravom mlijeku, bio je kremast, lagan i savršeno oblikovan, poput neke sladoledne skulpture. Svidio mi se, naravno, kao i većina hrane u Japanu. Kad smo se vratili vlakom iz Onuma parka, bilo je tek oko 1- a kako smo već prvi dan zaključili da smo vidjeli dovoljno Hakodatea, iskoristili smo važeće karte za brzi vlak, kako bismo se vratili na Honshu i proveli popodne u muzeju u Aomoriju. Nama je uostalom vožnja Shinkansenom takav doživljaj, da bismo bili zadovoljni čak i da smo se samo provozali gore-dolje.

Navečer smo u Hakodateu odlučili poslušati savjete našeg domaćina Daisukea, koji su nam se dan ranije činili preturistički i večerati burgere u legendarnom Lucky Pierrotu, a kasnije torte od sira u isto tako legendarnom Snaffle’su. U japanskim pivnicama je često na meniju istaknuto najpopularnije jelo- s obzirom na to da je u Lucky Pierrotu Chinese Chicken Burger označen kao No.1, mi smo ga i naručili, i to mora da je najbolji burger koji smo ikada jeli. Fino pecivo sa puno sezama, pikantno začinjeni prženi komadi bijelog mesa, nekoliko listova zelene salate i majoneza. Mjesto je starinsko, pomalo izraubano, s posterima po zidovima (između ostalog, Tamare de Lempicke- što nisam očekivala u takvoj jednoj zalogajnici u Japanu), sve zaposlenice su starije gospođe i to je mjestu davalo nekakvu autentičnost, kao da su cijeli život tamo. Kasnije smo pročitali da je lanac Lucky Pierrot poznat u cijelom Japanu, no restorane otvaraju isključivo u Hakodateu- da biste ga probali, morate doći u Hakodate, takva je politika firme.

U Snafflesu smo uzeli tortu od sira i nešto nalik jako profinjenom ledenom vjetru s jagodama, u više savršenih tankih slojeva- i ponijeli ih u sobu. Bili, su, naravno, fantastični, jer u Japanu čak i ako nešto izgleda kao klopka za turiste, velika je vjerojatnost da će ipak biti odlično.

Na odlasku nam je Hakodate prirastao srcu- njegov mir, skromnost, melankoličnost, miris mora, burgeri i torte od sira, blaga, prozračna svjetlost.

Sljedeći dan, na putu za glavni grad Hokkaida- Sapporo, odlučili smo stati u Noboribetsu Onsenu. Onseni su termalni izvori, kojih je u Japanu, s obzirom na vulkansku aktivnost, mnogo. Pojam onsena uključuje i samo mjesto izgrađeno oko termalnih izvora, i terme, i hotele s privatnim banjama, i to je sve u većini gradića koje sam gledala na internetu izgledalo simpatično: mjesto bi bilo okruženo šumom, uz glavnu ulicu bi tekla rijeka, hoteli bi bili tradicionalni, drveni, od kojih bi neki posluživali i hranu skuhanu na termalnoj aktivnosti. O Noboribetsu se dalo naslutiti čim smo, nakon što smo izašli iz vlaka, sjeli na bus prekrcan turistima koji nas je trebao odvesti do mjesta. Mjesto je sigurno najružnije koje smo vidjeli u Japanu- veliki, tužni betonski blokovi megalomanskih hotela, koji su podsjećali na čehoslovačka skijališta ranih devedesetih i parkinzi za buseve namijenjeni masovnom turizmu. Krenuli smo ravno prema pješačkoj stazi koja vodi prvo kroz rijeku uz šumu, a zatim vulkanski aktivnom dolinom koja na više mjesta ispušta oblake pare. Uz stazu uz rječicu, plastične cijevi, koje uranjaju pa izviru iz zemlje, žice, komadi plastičnih vrećica i mreža. Na fotografijama sam vidjela ljude kako tamo sjede i namaču noge u toplu vodu- mi nismo mogli zamisliti da bismo tamo išta namakali pa smo nastavili prema Jigokudani ili “Paklenoj dolini”. Dolina je lijepa, obavijena u oblake pare koji se na nekoliko mjesta uzdižu iz jezeraca i fumarola, uz jak miris sumpora. Mi smo tada prvi put vidjeli takav krajolik i sigurna sam da bi nas potpuno oduševio da nije pokvaren masovnim turizmom, cestama koje presijecaju dolinu, ogromnim parkinzima i busevima iz kojih su se izlijevale mase ljudi. Nakon šetnje nam je pobjegao bus, voznog reda na stanici nije bilo, morali smo sjesti na taksi koji nas je uz zagušljivi miris osvježivača zraka dvadesetak minuta vozio do stanice vlaka. Jedva smo čekali stići u Sapporo.

Sapporo se u usporedbi s Tokijom ili Osakom čini kao provincijski grad, što ne čudi s obzirom na to da je on i puno mlađi: dok su i Tokio i Osaka već u 18. stoljeću bili razvijeni gradovi, izgradnja Sappora započela je tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Meni je u Sapporu nedostajala slojevitost, zanimljivost arhitekture, raznolikost Tokija, u kojem na neočekivanim mjestima uvijek naiđeš na neki sasvim neobičan bar, uličicu, restorančić, trgovinu, muzej, hram, kuću. Sapporo i njegovi stanovnici (Sapporani?) kao da imaju neki svoj “đir”- zatvoreniji su, pristojni i uslužni, naravno, ali manje uslužni nego u ostatku Japana (a japanska uslužnost u ugostiteljstvu i trgovačkoj djelatnosti je fenomen koji kad jednom doživiš teško se vratiti na staro!).

Nas je, kao i uvijek, najviše zanimala hrana, pa smo slijedeći Angeline preporuke, čim smo stigli na glavnu stanicu u Sapporu stali u red za poznati Nemuro Hanamaru conveyor belt sushi. Stanice vlaka su u Japanu nešto posebno- ujedno i šoping centri, puni zanimljivih trgovina (papirnice! kozmetika! čarape! torbe!- a sve bolje nego što si mogao zamisliti) i restorana (i to često jako dobrih restorana). Ponekad smo na većim stanicama u Japanu provodili i po nekoliko sati. Conveyor belt je pokretna traka koja vijuga po restoranu uz koju su posjedani gosti. Kuhari obično sve rade pred tobom i jela friško napravljena stavljaju na traku s koje uzimaš što god ti se svidi- boja tanjurića označava cijenu jela, a konobar na kraju skenira hrpu tanjurića koje si nakupio (svaki ima ugrađen čip!) i izdaje račun. Takva mjesta su jako popularna u Japanu, jer je conveyor belt sushi obično dosta jeftiniji od tradicionalnih sushi restorana. Ovaj u Sapporu nije bio niti najbolji sushi, niti najbolji conveyor belt sushi koji smo jeli, ali smo svejedno uživali- riba je bila svježa, s trake smo uzimali svašta, od udon juhe s tempurom do sushija, a atmosfera je na takvim mjestima uvijek dobra. Za desert smo, ponovo po Angelinoj preporuci, na istoj stanici otišli na pitice od svježeg sira u Kinotoya Bake: prhko tijesto izvana, kremasti, lagano zapečeni sir iznutra- bili smo oduševljeni!

Drugi dan smo na nama najdraži način upoznavali Sapporo- šetnjom, za koje se u Japanu uvije naiđe na nešto zanimljivo. U Sapporu je to bila Tanukikoji natkrivena shopping ulica, tipična za japanske gradove, s pomalo zastarjelim dućanima s tehnikom, kućnim potrepštinama, suvenirima, slatkišima i restoranima; tržnica Nijo s gomilom svježe ribe, rakovica, školjaka, dućančićima koji prodaju vrećice sušenih ribica kao čips i sušene dagnje zamotane kao bombone i zalogajnicama koje nude donburi- zdjelice riže sa svježim sirovim ježincima, lososovom ikrom i ribom (Japancima često doručak ili marenda, no nama dopodne nije bilo do sirove ribe:)). Zatim “zabavna” četvrt Susukino, s barovima, noćnim klubovima, restoranima, bordelima, karaoke barovima, pachinko igraonama (zapravo nešto nalik kockarnicama) i velikim neonskim reklamama koje podsjećaju na Tokio. Mi smo u Susukinu bili po danu, pa nismo doživjeli tu “Lost in Translation” atmosferu, a jedino što je odavalo “sumnjivost” četvrti bio je mračni curry restoran s isto tako mračnim i pomalo neraspoloženim konobarima- no curry je bio dobar (kao i uvijek, Japan). U Sapporo Factory shopping centar ušli smo kako bismo se divili velikom, staklenim krovom natkrivenom atriju, okruženom peterokatnim zgradama s trgovinama i restoranima. Kompleks je izgrađen na nekadašnjoj lokaciji prve pivovare u Japanu, a mala, još uvijek funkcionalna pivovara može se i posjetiti. U blizini smo našli hipsterski dućan/kafić koji je posluživao sladoled od mlijeka,oblikovan u obliku oblaka (još savršeniji od onoga u Onuma parku). Kasno popodne odvezli smo se vlakom van centra kako bismo posjetili Yurihagara cvjetni park koji je Luka našao među znamenitostima. Park nije bio spektakularan (niti je bio japanski tip parka), ali je bio pun bogatih cvjetnih gredica i slatkih psića u šetnji, padala je lijepa popodnevna svjetlost, prolazili smo kroz uspavane stambene četvrti i čekali vlak za natrag na stanici sami, što je sve doprinijelo da se osjećamo nekako stvarno daleko. Taj popodnevni izlet mi je ostao u lijepom sjećanju, pogotovo zato što se Luka toliko potrudio da nas dovede tamo. U tome je stvar na Hokkaidu- moraš se više truditi kako bi našao dobra mjesta.

Na večeru smo išli u pivnicu unutar kompleksa Sapporo Beer Museuma (marke piva poznate u cijelom Japanu), kako bismo probali “Džingis-kana” (Jingisukan na japanskom), jelo po kojem je grad poznat- ovčetina narezana na tanke komadiće i povrće dolaze sirovi na stol, konobar pali gril smješten na sredini stola, donosi umak i gosti si sami peku večeru i jedu meso friško s grila. U okusima jednostavno, uz dvije krigle piva dosta simpatično i interaktivno- kuhanje s “mise en placeom”! Nekadašnja tvornica šećera, ciglena zgrada muzeja i pivnice izgrađena krajem 19. stoljeća lijep je i lijepo održavan primjer industrijske arhitekture. Fasada obrasla u bršljan ponovo me u mislima odvela u Miyazakijeve filmove, a ugođaju je pridonijelo i to što je usred tjedna, po noći, cijeli kompleks bio dosta pust (i tih).

Drugi dan smo sjeli na vlak za Otaru, gradić poznat po kanalu sa starim skladištima haringi koje su pretvorene u dućane sa suvenirima od stakla (Otaru je, čini se, poznat i po staklu). Nas se kanal zbilja nije dojmio, kao ni ostatak Otarua, ponovno namijenjenog turizmu na kakav u Japanu nismo navikli: mnoštvo kičastih suvenirnica s jedne strane, a s druge strane neka prašnjavost i zapuštenost čim se skrene s glavne ulice. U poznatoj slastičarnici Le Tao naručili smo torte od sira i čokolade, no i tamo je atmosfera bila melankolična (zastarjela, prazna sala i konobarice u jednako tako zastarjelim odijelima, kao da smo zalutali u neki zaboravljeni motel iz osamdesetih). Od svega nam se najviše svidjela vožnja natrag prema Sapporu, jer smo iz vlaka koji jednim dijelom ide uz more vidjeli dupine!

Na Hokkaidu nam je definitvno nedostajao auto, jer smo prekrasnu, divlju prirodu, po kojoj je Hokkaido poznat, imali prilike vidjeti samo u tragovima. Do nacionalnih parkova na sjeveru teško je doći bez auta- neki od tih parkova su izvan ljetne sezone javnim prijevozom praktički nedostupni. S obzirom na to da do ove godine hrvatske vozačke dozvole nisu vrijedile u Japanu, mi tada nismo imali izbora- ako se vratimo na Hokkaido, to će svakako biti rent-a-carom. Kako ćemo inače vidjeti jezero u kojem alge rastu u obliku slatkih kugli pod vodom?

(Za kraj, hommage tortama od sira!)

Javite mi u komentarima volite li više čitati o Japanu ili o Europi, jer imam puno ideja za nove postove i za jedno i za drugo!

Više postova o Japanu (ali na engleskom) možete naći ovdje.

Hvala što čitate,

Anja

Spremi članak na Pinterest!

Šetnja Bolognom

Pretprošlog ljeta smo, između par dana provedenih u najdražoj nam Padovi i tjedan dana na najdražem nam Marettimu- na jedan dan posjetili Bolognu. U kakvom smo drugom vremenu tada živjeli! Nakon više od godinu dana bez putovanja, uz iznimku nekoliko izleta u Trst, čini se kao da pišem o nekom drugom životu. U međuvremenu, tijekom izolacije i odricanja (odricanja od druženja, putovanja, izleta), puno sam razmišljala o Italiji. Naša putovanja u Italiju nikada nisam uzimala zdravo za gotovo- i uživala sam u svakom kroasanu sa spremutom, svakoj šetnji, svakom aperitivu, svakoj lijepoj ulici i svakoj stvari koju sam kupila kao uspomenu na ta putovanja. No znam da ću, kada nam se pruži sljedeća prilika za sigurno, bezbrižno putovanje po Italiji, htjeti udahnuti svaki trenutak, svaki detalj.

Naš izlet u Bolognu nije bio ni po čemu poseban, nismo vidjeli, doživjeli, a ni jeli ništa posebno, a ipak, bio je to jedan od onih savršeno lijepih, bezbrižnih dana, vjerojatno baš zato što je bio neplaniran i pomalo lijen. Nakon što smo pogledali epizodu o Emiliji-Romagni BBC-eve serije Italy Unpacked (koju vode genijalni Andrew Graham-Dixon i Giorgio Locatelli, jedan povjesničar umjetnosti, drugi šef kuhinje, obojica zaljubljenici u Italiju), jednostavno smo htjeli prošetati po Bologni.

Bologna je poznata po najstarijem sveučilištu na svijetu (osnovanom 1088. g., a grad i danas vrvi studentima), po zgradama od crvene cigle, arkadama, tornjevima, monumentalnoj bazilici sv. Petronija, po ljevičarskom duhu i dobroj kuhinji- sa stjegonošama kao što su tagliatelle al ragu (koje ostatak svijeta naziva špageti bolonjeze), tortellini in brodo (tortelini u juhi), mortadela itd. Te posebnosti zaslužne su za njezina tri nadimka: “La Dotta” (“Učena”), “La Rossa” (“Crvena”) i “La Grassa” (“Debela”).

Nas na svakom putovanju primarno zanima hrana, pa smo i u Bologni šetnju započeli na tržnici, srednjovjekovnoj Mercatino di Mezzo, u blizini Piazze Maggiore. Za mene su tržnice, mjesta gdje stanovnici kupuju (nadam se) lokalnu hranu, bilo grada i uvid u svakodnevni život mjesta. Mnogi talijanski gradovi koje sam posjetila imaju fantastične tržnice: Padova, Palermo, Firenza, Marsala, Rim, Venecija, neke na ulicama, neke na trgovima, neke u za tu namjenu izgrađenim grandioznim zgradama (hrana je u Italiji ozbiljna stvar). Bolognina centralna tržnica zadržala je srednjovjekovni ugođaj- štandovi izlažu bogatstvo voća i povrća duž uskih, zakrivljenih, visokim kućama ograđenih uličica. Te kuće prirodno zasjenjuju ulicu i ovdje barokna svjetlost stupa na scenu: mi smo uhvatili zraku sunca kako pada na brdo cherry rajčica. Postoji li talijanskiji prizor od toga?

Obližnja bazilika sv. Petronija jedan je od velikih srednjovjekovnih graditeljskih projekata, započeta otprilike u isto vrijeme kao i milanska katedrala, sa sličnim težnjama k veličini (planirana dužina glavnog broda bila je 182.4m, s grandioznom kupolom nad križanjem s transeptom). Gradnja je započela 1390., a projekt nikad nije dovršen- glavni brod završen je pedesetak metara kraći od planiranog, transept i kor nikada nisu ni započeti, gornja polovica fasade ostala je nedovršena. Ipak se njezin interijer smatra jednim od elegantnijih primjera talijanske gotike, a posebnost fasade leži u oštrom kontrastu bijelim i ružičastim mramorom prekrivenog donjeg dijela s reljefima i kipovima Jacopa della Quercie i grube cigle gornjeg dijela.

S ili bez planiranja, teško da se može propustiti pogled na kose tornjeve, ili Due Torri kako ih nazivaju u Bologni. Torre degli Asinelli i Torre della Garisenda izgrađeni su u 12. stoljeću, kada je visina tornja služila ne samo za obranu, nego i kao prikaz bogatstva plemićkih obitelji. Od stotinjak srednjovjekovnih tornjeva, Bologni je ostalo njih dvadesetak, koji svojom visinom i elegancijom dominiraju vizurom grada. Nismo bili raspoloženi za uspon na 97 metara visok Torre degli Asinelli (bio je vruć dan, a mi smo htjeli lijeni, opušteni izlet), ali je uspon moguć, ako želite uhvatiti pogled iz ptičje perspektive.

Mi smo bili zaniteresiraniji za ručak, a kratko pretraživanje Tripadvisora dovelo nas je do Osterije Solferino, u kojoj nismo jeli niti tagliatelle al ragu, niti tortelline in brodo. Sporo kuhana govedina za mene, riblji filet za Luku- i iako to nije bila najbolja talijanska hrana koju smo jeli (ipak to nije južna Italija), bila je uvjerljivo dobra (ipak je to Italija)! Nakon ručka, prošetali smo poznatim bolonjskim arkadama, koje su toliko karakteristična značajka grada, da su bile talijanski prijedlog za UNESCOV popis svjetske baštine u 2020. Grad ima oko 40 kilometara natkrivenih arkada, što ga čini vrlo ugodnim za šetnju po svim vremenskim uvjetima (bile su dobrodošlo olakšanje na onako vruć dan). Ispod jedne od arkada, miris vanilije privukao nas je u malu slastičarnu- sa simpatičnom mladom gazdaricom, psićem iza pulta i gomilom prhkih kolačića u vitrini. Odabrali smo od svake vrste po nekoliko i zaputili se natrag u Padovu.

Za našeg sljedećeg posjeta, voljela bih vidjeti slike bolonjskog majstora Giorgia Morandija u Muzeju Morandi- poznatog po jednostavnim prikazima skromnih, svakodnevnih predmeta i ugašenoj, pastelnoj paleti. Zatim, posjetiti legendarnu radnju Paolo Atti&Figli, u kojoj se tjestenine još uvijek rade na tradicionalan način, tagliatelle režu po mjeri, a sve- od interijera do kutija u koje pakiraju tjesteninu, je vremenska kapsula. Kako bih otkrila nešto o “Učenoj”, voljela bih posjetiti anatomski teatar iz 17. stoljeća, izvorište moderne medicine i Biblioteku Comunale s oko 600.000 svezaka- oboje smještene u zgradi Archiginnasija.

S obzirom na to da je ovaj post trebao biti foto-dnevnik, ostavljam vas toplim, crvenkastim fotografijama- baš kakva je i sama Bologna. Ako želite pročitati vodič s korisnim putnim informacijama, preporučujem blog moje prijateljice Tanmaye, temeljite putnice.

Do skorog čitanja,

Anja

Spremi na Pinterest!

Šetnja Colmarom

U posljednjem postu (od kojega su prošla već tri mjeseca, odnosno cijelo ljeto) prošetali smo Eguisheimom, bajkovitim alzaškim gradićem za kojeg sam prvi puta čula za našeg putovanja u Schwarzwald. Colmar, veći i poznatiji, “glavni grad alzaških vina”, šarmirao nas je unatoč većem broju turista i mojim pretjeranim očekivanjima vezanim za broj kanala “Male Venecije”.

Colmar mi je, uz kanale i pastelne fasade po kojima je poznat, najviše ostao u sjećanju po dobroj hrani i gurmanskoj atmosferi, pa krenimo po delikatesnim radnjama, kavanama i slastičarnama.

Tek što smo ušli u stari dio grada, naišli smo na mesnicu koja je izlog ispunila tartovima i pate en crouteima (paštetama zapečenim u prhkom tijestu). U radnji nasuprot, izlog ispunjen visokim mekanim kuglofima koje poželiš stisnuti (svakako i pojesti, uz šalicu mlijeka). To je Maison Alsacienne, lanac slastičarna čije smo mirisne kolačiće probali u Eguisheimu. Grad nam se već sviđao, a po paštete i slatkiše ćemo se vratiti na povratku.

Colmar je napad na osjetila, pogotovo sada, kada gledam fotografije- kao kredom obojene fasade u svijetloplavo, rozo, žuto, iskrižane drvenim gredama, ukrašene zidnim slikama, znakovima od kovanog željeza, škurama u istom (ili odgovaraućem) tonu- pomalo nalik kulisi.

Sasvim slučajno naišli smo na Au Croissant Dore, kultni kafić koji spominje i Lonely Planet, čiju je rozu Art Nouveau fasadu i izlog ispunjen starinskim metalnim čajnicima i kolačima pod staklenim zvonom teško promašiti. Odlučili smo se vratiti ovdje nakon šetnje i ručka, kojeg (a to je rijetka prilika) nismo imali isplaniranog. Htjeli smo nešto jednostavno, ne previše otmjeno, nikako ne turističko- i tako smo se vrtili u krug i uporno izbjegavali Sezanne, delikatesnu radnju s restorančićem na katu, koju je spominjao moj vodič, a čiji meni u izlogu nismo uspjeli dešifrirati. Radnjica je u prizemlju puna čudesa- sira, šunki, pršuta i kobasica, ulja, tjestenina i vina, jedno od onih mjesta u kojima odmah poželiš sve.

Uskim stepeničicama na kat, i našli smo se u ugodnoj, praznoj prostoriji (izuzev jednog para koji je pijuckao vino) jednostavno, elegantno uređenoj, s bordo crvenim drvenim zidnim oplatama, papirnatom lampom u obliku oblaka i pogledom na ulicu. Odmah nam se svidjelo, a kada je stigla plata s narescima i dvije čaše rozea, zbilja nam nije bilo jasno zašto smo se toliko opirali tom mjestu. Ako se vratimo u Colmar, svakako bih se vratila- na čašu vina i na platu čega god mi donesu.

Nakon ručka, prošetali smo do La Petite Venise (Male Venecije), četvrti po kojoj je Colmar poznat, a u kojoj se kuće nezaobilaznih pastelnih boja zrcale u zelenoj vodi kanala. Iznenađujuće puno zelenila raste oko kuća i u pozadini tog kanala, riječno raslinje, topole, koje me uvijek podsjete na Kupu, pa mi takav krajolik nekako odmah priraste srcu. Obližnja Marche Couvert (natkrivena tržnica), nije nas naročito oduševila, pa smo se vratili u uličice oko crkve St Martin, koja sa svojim zeleno smeđim uzorkom krova privlači kao putokaz. Ja sam naišla na radnjicu koja prodaje francuske pletene torbe za tržnicu (uz razne slatkiše), kakvu sam dugo tražila i koju sam morala kupiti. Na povratku sam je naravno napunila bagetima, zrelim sirom, paštetama u prhkom tijestu, vinom. Kakav bi to inače bio izlet u Francusku?

Au Croissant Dore jedan je od šarmantnijih kafića u kojima sam ikada bila, u kojem je gazda Luku odmah prozvao “l’Americaine” jer mu se obratio na engleskom, a gazdarica poslužila divan kolač od čokolade. Za mene čaj, za Luku kolač i upijanje atmosfere koju čine: stari gazda i gazdarica u žustrom razgovoru sa stalnim mušterijama (ona, iako pogrbljena, savršeno spretna u posluživanju stolova), staklene posude ispunjene bombonima i makaronima, stalne mušterije udubljene u neku svoju internu zabavu, rasparene lampe, zidovi ispunjeni posterima, starinskim urama i drvenim poličicama... Još jedno mjesto koje spremam u mentalnu ladicu divnih ugođaja.

U Rue des Boulangers (ulici mesnica, i zbilja), kupujemo dvije vrste paštete u prhkom tijestu (koja zaista nema veze s onim što mi smatramo paštetom), nalazimo bio dućan s kozjim sirom i vinom, pekaru u kojoj od svega biramo ipak bagete, i tu večer u hotelu u Njemačkoj upriličujemo jednu od najslađih nam večera uz pate en croute direktno s papira u koji je umotana, sir razmazan po bagetu, crno vino, svijeće i svježi švarcvaldski zrak koji ulazi kroz prozor. Često se sjetimo te večere.

Što bih još mogla reći o Colmaru u kojem smo proveli premalo vremena da bih podijelila nešto više od dojma? Da je divan baš u jesen, da mu pašu sivkaste nijanse neba, a sigurna sam da mu pašu i zlataste nijanse sunčane jeseni. Tim vinima, mirisnim kolačićima, zrelim sirevima, tom bajkovitom ugođaju baš pristaje jesen. Čaša rozea, vilica u kremastom kolaču, bordo oplate, snažni, peckavi miris sira, košara puna bageta i pašteta; topli šal, dan bez kiše, gazdarica s tacnom u rukama i smijeh za susjednim stolom- ništa manje i ništa više nisam ni očekivala od izleta u Francusku.

Do sljedećeg posta (a nadamo se da će ovaj put proći manje vremena),

Anja

Šetnja Eguisheimom

Danas mi je, dok sam obrađivala fotografije s našeg izleta u Alsace palo na pamet povesti vas u šetnju jednim gradićem koji mi se posebno svidio. U listopadu smo proveli nekoliko dana u Schwarzwaldu, o čemu sam pisala u posljednjem postu (tj. mom prvom postu na hrvatskom!). S obzirom na to da su njemački Schwarzwald i francuski Alsace susjedne regije, iskoristili smo prigodu za dva izleta u Francusku. Eguisheim je bio jedno od mjesta koje smo posjetili na alzaškoj vinskoj ruti (iako smo se mi njome provezli više zbog ovakvih mjestašaca nego zbog vina), a ne bismo ni čuli za njega da mi mama večer prije izleta nije poslala poruku da je malo prošvrljala po internetu i da joj se čini zgodan. Krenimo u šetnju!

Stigli smo nešto prije 10. Ne znam je li još bilo dovoljno rano ili ljudi izbjegavaju dan kada je većina radnji zatvorena- no turista je bilo iznenađujuće malo. Ostavili smo auto na rubu centra grada i odmah se oduševili prvim kućama koje smo ugledali: fasade pastelnih boja, ograde od kovanog željeza s uzorcima vinove loze, cvijeće posvuda.

Nekoliko minuta kasnije našli smo se na trgu Saint Leon s fontanom iz slikovnice, kućicama iz adventskog kalendara i kaskadama pelargonija.

Kao što rekoh, kaskade.

Nije nam promaknuo izlog s kolačićima, makaronima i kuglofima po kojima je Alsace poznat. Slastičarna se zove Maison Alsacienne du Biscuiterie i kasnije smo doznali da se radi o lancu, no kolačići su bili izvrsni! Mekani, mirisni, stalno smo ih jeli.

Glavni ljubitelj slatkiša potvrđuje da su odlični (i jede ih odmah, iz vrećice, na trgu uz fontanu).

Ovakve uličice s nakrivljenim kućama koje se gotovo dodiruju, slapovima cvijeća i lišća, fasadama boje kolača s drvenim gredama u Eguisheimu su stvarnost. Dok ne vidiš uživo, takve prizore gledaš u bajkama braće Grimm.

Da bude sve u stilu, iznad svakog dućana, hotelčića, pekare, vinarije vise ovakvi dekorativni znakovi od kovanog željeza.

Rekla bih da nije službeno, ali pelargonije kao da su propisane nekim pravilnikom.

Na jednoj fasadi- kalupi za kuglof kao dekoracija. Ipak je kuglof, na alzaškom “kougelhopf”, tradicionalni alzaški kolač! Pitam se koja je priča iza ove kuće? Je li nekada bila pekara? Jesu li vlasnici nekada radili najbolje kuglofe u mjestu, poznate sve do Colmara?

U uličicama, među zelenilom, koristimo ugođaj za bajkovite portrete!

Još jedan! Tko bi odolio plavim drvenim vratima?

Breskvaste ruže, brekvaste kuće, pažljivo zapuštena vrata kako bi podsjećala na Trnoružicu.

Rode, simboli Alsacea, daju svoj doprinos bajkovitom ugođaju gnijezdima na zabatima crkve Svetog Petra i Pavla.

Nažalost, i u ovakva mjesta prodiru juice barovi i razne prosječnosti suvremenog turizma. Nadamo se da su one prolazne, a grad i njegovi obrti ostaju.

Ova fina vina nismo probali (niti kakva druga vina u Eguisheimu), jer smo po našem dobrom starom običaju došli na dan kada je sve zatvoreno. (Osim slastičarnice). U Eguisheimu je to srijeda.

No, zatvorene vinarije i suvenirnice nisu nas mogle smesti u polaganoj šetnji, zavirivanju u svaku pokrajnju uličicu i slikanju svake cvjetne fasade.

Ako nema cvijeća, onda ima kardinal-crvenog bršljana.

Ili cvjetno oslikanih škura, vintage natpisa i slojeva ružičaste.

Zbilja je teško odlučiti koje fotke objaviti- sve kuće i uličice su lijepe, pa donosim uredničku odluku objavljivanja većine.

Nekoliko scena i detalja dostojnih Republike Zubrowke…

Neočekivanih pogleda kada misliš da si već prošao cijeli grad…

Još pokoja lijepa fontana (brine me jedino, gdje je cvijeće?) i drvene bačve za vino na galeriji vinarije u pozadini. Pretpostavljam da je grad dosta drugačiji kada je sve otvoreno. No ovako smo ga imali gotovo samo za sebe.

Hotelčić (rado bih ga nazvala konačištem da se uklopi u atmosferu) apsolutno dostojan Republike Zubrowke (fanovi Wesa Andersona ovdje s razumijevanjem klimaju glavom).

I ostavljamo Eguisheim, put Colmara.

Ako vam se svidjela šetnja Eguisheimom, u sljedećem postu vas vodim u šetnju po Colmaru, što kažete?

Isto tako, ako želite podržati moj blog, podijelite ga s prijateljima na društvenim mrežama ili me počastite kavom preko Ko-Fi platforme:

ko-fi.com/themintstory

Hvala u svakom slučaju!

Anja

***

Spremi post na Pinterest!

Nekoliko dobrih dana u Schwarzwaldu

Pišem ovaj blog, sporadično, već 5 godina. U više navrata pomišljala sam kako bi bilo lijepo pisati na hrvatskom i redovito odustajala, kome se da voditi dvojezični blog? Sada, kada imam dovoljno vremena i volje želim podijeliti priču o nekoliko dobrih dana provedenih u zelenom (u našem slučaju i jesenski žutom) Schwarzwaldu, kao prvi post na hrvatskom.

U prvom mjesecu pisala sam o Torinu, nakon kojeg smo prešli Alpe put južne Njemačke, kako bismo posjetili prijatelje koji vode mali hotel u Badenweileru, gradiću okruženom švarcvaldskom šumom. Luka je prozvao Badenweiler “mjehurićem blagostanja” i tako mu prišio naziv baš po mjeri: termalno kupalište koje kao da je zamislio sam Wes Anderson, cvijeće u prozorima i u velikim teglama po ulicama, složeno u uredne piramide žarkih boja, pažljivo održavani vrtovi i fasade, tamno zelenilo borove šume svud uokolo, vinogradi obojeni u jesenje boje, nekoliko tradicionalnih restorana i pivnica, male radnje sa skupom robom za starije posjetitelje termi. Sve je tako pitomo i tako šarmantno da se na trenutke čini izmišljeno za kulisu nekog “mitteleuropskog” filma ili knjige. Čak je i ambulanta smještena u kućici iz priče, s visokim zabatom, pelargonijama u prozorima i velikom keramičkom žabom na pultu!

Vrijeme u ranom listopadu bilo je sunčano, blago, zlatasto u kasno popodne, s jutarnjom maglom koja se povlačila po livadama i zapinjala za vrhove jela u daljini. Mi smo ga iskoristili za šetnje, vožnje biciklom, vijuganje autom po obližnjim francuskim selima, večernja kupanja u termama.

O Badenweileru na internetu piše sljedeće: termalno lječilište u povijesnoj regiji Markgräflerland, današnjoj saveznoj zemlji Baden-Würtemberg, udaljeno je 28km od Basela i 10km od francuske granice (što smo mi iskoristili za jednodnevne izlete) i poznato po odličnoj klimi (u što smo se i uvjerili). Termalne izvore su u 1. stoljeću otkrili Rimljani i izgradili veliki termalni kompleks koji je kasnije stoljećima služio kao izvor kamena za gradnju, baš kao i naša pulska Arena. Danas se ostatke rimskog kompleksa može vidjeti u parku uz Casiopeia terme.

Posjetiti Badenweiler, a ne posjetiti terme bilo bi kao otputovati u Italiju i ne uživati u hrani- mi smo se u toplim bazenima namakali navečer, nakon izleta u švarcvaldsku šumu ili cjelodnevnog lutanja francuskim srednjovjekovnim selima (iz kojih bismo dovukli bagete, smrdljivi sir, pate zapečen u kori, mirisne kolačiće i alzaško crno vino i kasnije ih večerali u apartmanu). Građevina s kraja 19. stoljeća s kupolastim svodovima, lunetama, vitičastim oslikom i vanjskim bazenom iz kojeg se para izdiže u noćni listopadski zrak podsjetili su me na scenu iz Grand Budapest Hotela u kojoj stari Mr. Moustafa na neki magičan način klizne u kadu do pisca i dogovori s njim večeru u kojoj će mu ispričati svoju priču. Nedostaje još slastičarnica u stilu “Mendl’sa” pa da doživljaj bude potpun!

Kako mi svugdje volimo imati “svoja mjesta”, tako smo i u Badenweileru već prvu večer otkrili “Winzerstube” (u prijevodu nešto kao “Vinski podrum”), tradicionalnu gostionicu s niskim stropovima, sedamnaestostoljetnim seoskim štihom, toplom atmosferom i poslugom u dindrlicama. Jedini stol koji su imali za nas, nenajavljene, bio je u niši ispod stepenica, prema kojoj je konobar pokazao kao prema nekakvom magarećem kutu- mala, privatna niša s minijaturnim stolom i ugrađenim klupčicama? “Da, molim!”, nije ni znao da nas takve stvari posebno oduševljavaju. U Njemačkoj se, logično, volimo počastiti njemačkom hranom, pa smo tu večer jeli pohane šnicle, restani krumpir, juhu od luka (malo francuskog utjecaja), miješanu salatu s preprženim bučinim sjemenkama (Nijemci uvijek rade najbolje salate, s tim misterioznim mutnim dresingom), raženi kruh sa svježim sirom posut svježim povrćem. Uz to, “markgräflerlandsko” vino iz tradicionalnih kupica na zelenu nogicu- u vinskoj krčmi se ne toči pivo, samo lokalna vina.

Konobar je bio posebno raspoložen tu večer (drugi dan se pravio da nas ne prepoznaje), pa nam je zapisao nekoliko mjesta u okolici koja bismo trebali posjetiti, među ostalim destileriju Schladerer u obližnjem Staufenu, gradiću iz kojeg, pohvalio se, dolazi i koji “svakako vrijedi posjetiti”. Lokalne savjete na putovanjima ne odbijamo!

U prijašnjim sam postovima već pisala o Ceesu Nooteboomu, on je ipak jedan od mojih najdražih pisaca. Nakon što sam pročitala njegove “Skitnje do Santiaga”, imala sam toliko pitanja za njega, opčinio me njegov način gledanja i doživljavanja umjetnosti. Toliko da sam mu htjela poslati pismo (što, naravno, nisam). Šetali smo prvu večer po glavnoj ulici Badenweilera, kada sam se, očekivano, zaustavila uz izlog jedine knjižare- među hrpom lokalnih vodiča i knjiga o povijesti kraja ugledala sam Nooteboomovo lice i najavu gostovanja u, ni manje ni više nego- Badenweileru! Samo što se gostovanje održalo večer prije i tako sam za jedan dan propustila susret koji se vrlo lako mogao dogoditi u mjestu u kojem bih ga najmanje očekivala. Da i nisam, vjerojatno bi mi bilo neugodno obratiti mu se (uostalom, na kojem jeziku- njemačkom? engleskom?) i tako bih ostala u ulozi zadivljenog slušaoca (što i ne bi bilo tako loše).

Sljedeći dan unajmili smo bicikle i napravili lijep krug oko Badenweilera kroz okolne vinograde i šume. Mi se volimo pohvaliti da dolazimo iz vinarskog kraja, a onda otputujemo u Njemačku i vidimo što zaista znači vinarska proizvodnja: svud uokolo malog Badenweilera nižu se brežuljci nepreglednih vinograda, ipak mu je poznata vinarska regija Alsace preko puta. U listopadu, ti su brežuljci bili zlatni, a bogati tamnoplavi grozdovi još su uvijek čekali berbu- baš predivan prizor! Dio puta vodio je kroz vinograde, a zatim prešao u lijepo uređeni šumski put s pogledima koji su se povremeno otvarali na susjedne brežuljke prekrivene crnogoricom te livade istočkane kućama i imanjima kada smo se ponovo približili Badenweileru. Ta vina pili smo posvuda (zapravo više nego pivo, na koje smo navikli u Njemačkoj), a ovaj kraj posebno je poznat po sortama Müller-Thurgau, Grauburgunder, Gewürztraminer, Riesling, Spätburgunder i Gutedel. Nama je posebno pasao Gewürztraminer, a već samo ime zvuči zamamno (“Gewürz” je na njemačkom začin, kod nas se prigodno prevodi kao “mirisni traminac”, pa tko ga ne bi želio piti!).

Prijatelji su nas vodili na neka njihova omiljena mjesta pa smo tako jednu večer završili u pivnici “Zum Wilden Mann”, gdje nas je dočekala živahna atmosfera i konobarica iz Hrvatske. Luka je jeo fantastičan gulaš sa šumskim gljivama, ja Tafelspitz (kuhanu govedinu s umakom od hrena), Branka i Otto oboje pastrve, po kojima je ovaj kraj poznat. Hrana je bila odlična, prava “hausmannskost” (tradicionalna, domaća kuhinja), točilo se pivo i sve je bilo dosta povoljno. I ova lokalna krčma postala je jedno od “naših mjesta”.

S obzirom na to da je kraj poznat i po nekoliko vrhunskih destilerija, mi smo kao (tada još) budući destileri posjetili Schladerer u Staufenu (po preporuci raspoloženog konobara) i jednu manju destileriju koju je Luka otkrio i koja redovito osvaja sve nagrade na cijenjenoj austrijskoj “Destillati”. Schladerer je za naše pojmove velika destilerija, a od 1844. proizvodi voćne destilate koji su jedni od najboljih koje sam ikada probala. Vodstvo je bilo organizirano po fazama proizvodnje: od dvorišta kojim se širio miris dunja koje su u velkim kašetama čekale obradu za fermentaciju, preko destilerije s prekrasnim njemačkim bakrenim kotlovima, do podruma u kojima se rakija čuva u inox, drvenim i keramičkim bačvama (tamo nema plastike!), sobe za kušanje i simpatično uređenog dućana na izlazu. Meni je u posebnom sjećanju ostao Himbeergeist (geist ili rakija od maline) i Milder Bergapfel (rakija od planinske jabuke, kratko odležana u kontaktu s drvom). Na izlasku smo kupili Himbeergeist za poklon i njihov novi Gretchen Gin s jakim mirisom borove šume i hipstersko-tradicionalnim dizajnom sa ženom u švarcvaldskoj nošnji.

Staufen je stvarno, kako je konobar i najavio, lijep gradić okružen vinogradima, sa srednjovjekovnom utvrdom i gradskom vijećnicom, lisnatim fasadama i cvjetnim okućnicama. No Staufen posebno zanimljivim čini geografska pojava koja lokalnom stanovništvu zadaje nezamislive probleme- naime, Staufen raste u vis. Lokalna vlast je 2007. započela projekt bušenja kako bi došli do termalnog izvora za grijanje gradske vijećnice. Tim radovima slučajno su probušili podzemni sloj anhidrita koji se počeo puniti vodom i zatim širiti. To je prvo dovelo do potonuća, a zatim i do izdizanja grada. Šetnjom Staufenom možete vidjeti posljedice te pogreške- zgrade pucaju, a lokalci preko pukotina lijepe simbolične flastere s natpisom “Staufen darf nicht zerbrechen”- “Staufen se ne smije slomiti”.

Nakon Staufena, posjetili smo malu destileriju Fridolin Baumgartner i oduševili se njihovim destilatima (s obzirom na nagrade koje redovito osvajaju na “Destillati”, očito nismo jedini). U Hrvatskoj smo, po pitanju rakija, navikli na šljivu, marelicu, lozu, travaricu, eventualno krušku ili dunju- koja može biti dobra ili loša (dok je najčešći komentar: “Uuu, jaka!”), ali rijetko profinjena. Tamo smo isprobali destilat lješnjaka koji je imao okus po Giotto čokoladicama, destilat akacije koji je mirisao po bijelim cvjetovima koji ispune istarske šume u proljeće, destilat naranče koji je imao okus prave pravcate naranče (i mi trenutačno radimo na takvom destilatu!:)). Zatim destilati jagode, mušmule, nekoliko vrsta njemačkih sorti šljiva, krušaka, višanja i trešanja… To su sve prozirni destilati bez dodanog šećera, ovdje ne govorimo o likerima. Kupili smo nagrađivani Weinbrand (destilat vina), akaciju i Williams krušku. Meni se posebno svidjelo njihovo rascvjetano dvorište, Luki razgovor s destilerom. Svakom svoje.

Staufen

Od pet dana provedenih u Schwarzwaldu, dva smo iskoristili za izlete u Francusku, koja je toliko blizu da u jednom danu bez problema možete obići i nekoliko bajkovitih alzaških gradića. O tome, i Strasbourgu u sljedećem postu.

Jeste li već bili u Schwarzwaldu, a ako niste- želite li ga posjetiti? I kakva su mišljenja o ovom novom formatu postova, ima li vas koji radije čitate na hrvatskom nego na engleskom?

Ako vam se svidio post i želite podržati moj blog, podijelite ga s prijateljima ili na društvenim mrežama, a po novom me možete i počastiti kavom preko Ko-fi platforme:

ko-fi.com/themintstory

Anja

Spremi na Pinterest!