Basel, grad na zelenoj Rajni posjetili smo u srpnju 2019., kao jednodnevni izlet iz Schwarzwalda (o kojemu sam već pisala u jednom od prethodnih postova, ali u jesenskoj verziji).

Na najtopliji dan ljeta, Luka se, dok sam se ja hladila pivom u kafiću s pogledom na rijeku, kupao u Rajni. Prije 30 godina to je bilo nezamislivo- nakon što je u ionako notorno prljavu Rajnu procurilo kemijsko zagađenje iz obližnje tvornice, Švicarci su očistili rijeku, uredili obale, a nas je dočekala rijeka puna kupača, bistra voda, živahna promenada, obale pretvorene u sunčališta.

Kada smo prvi put posjetili Basel, prije više od deset godina, također je bilo ljeto, ali se rijeke gotovo ne sjećam, centar me podsjećao na manji njemački grad s mirisom kebaba koji se provlačio starom jezgrom i dućanima koji su na ulicama u centru izlagali suvenire, tričarije i robu. Čini mi se da se u međuvremenu štošta promijenilo, a Basel sam ovaj put doživjela kao moderni, ekološki osviješten grad, s mnoštvom javnih površina i primorskom atmosferom.

Na mjestu susreta Švicarske, Francuske i Njemačke, on je ujedno i industrijski i moderni i tradicionalni švicarski grad, s jakom farmaceutskom i kemijskom industrijom, fantastičnom modernom i suvremenom arhitekturom, kamenom popločanim ulicama, tradicionalnim kućama s drvenim škurama i cvijećem u prozorima.

Šetnju smo započeli na bazelskoj rivijeri, koja je taj dan vrvjela šetačima i kupačima- ljudi u kupaćim kostimima prešetavali su ispred kafića i restorana s pogledom na rijeku, ispod razgranatih lisnatih krošanja koje su davale tako dobrodošao hlad na, kao što sam već spomenula, najtopliji dan ljeta. Spustili smo se do šljunčane plaže gdje smo popili pivo, primijetili kutije s pepeljarama postavljene kako bi plaže ostale čiste (!), a Luka se onda odlučio spustiti nizvodno, dok sam ga ja, noseći stvari, pokušavajući ga usput slikati i hodati ukorak s rijekom pratila do dogovorenog mjesta sastanka, gdje sam sjela u kafić, a on se sušio na suncu na izgrađenom sunčalištu. On je valjda bio jedini koji nije sa sobom imao vodootpornu šarenu vrećicu u koju bazelski kupači spremaju osobne stvari, a koja kada se napuni zrakom ujedno služi i kao plutača za spuštanje niz rijeku. Površina rijeke bila je istočkana glavama kupača i tim šarenim vrećicama, toliko popularnim u Baselu da ih možete naći u interpretaciji lokalnih dizajnera, a najpoznatija je još uvijek Wickelfish, vrećica plutača u obliku ribe, osmišljena krajem osamdesetih kako bi se ukazalo na potencijal rijeke u gradu.

Daljnja šetnja otkrila nam je javne fontane s ledenom pitkom vodom na svakom uglu- na onako užaren dan, stalno smo zastajali, punili termosicu, hladili se. Isto to su radili i svi ostali i ne moram napominjati da nisam vidjela ni jednu osobu s kupovnom vodom u plastici. Basel ima dvjestotinjak javnih fontana s pitkom vodom, a na službenim turističkim stranicama grada, ljude se poziva i na kupanje u njima, s fontanama prigodnim za kupanje označenima na karti! Mi smo stvarno i vidjeli dvije žene kako se mirno namaču u jednoj natkrivenoj fontani u centru, koja me podsjetila na rimske terme, a taj prizor mi je ostao u sjećanju kao nešto na granici mašte i stvarnosti. Fontane su raznolike, od velikih tradicionalnih kamenih u kojima se možete kupati ispod kaskada pelargonija, samostojećih željeznih u obliku pehara sa baziliskom (simbolom grada), do modernih od kojih je najpoznatija fontana ispred muzeja Tinguely, s umjetnikovim kinetičkim skulpturama.

Osim što je arhitektura centra grada toliko tradicionalno srednjeeuropska da podsjeća na adventski kalendar, nevjerojatna je koncentracija moderne i suvremene arhitekture, trenutno predvođene svjetski poznatim arhitektonskim uredom Herzog i de Meuron, sa sjedištem u Baselu. Na Muzej kultura, koji sadrži jednu od najvažnijih etnografskih kolekcija u Europi, a čiju je renovaciju Herzog i de Meuron dovršio 2011., naišli smo šetajući. Na postojeću zgradu iz 1917. nadograđen je fantastičan, nepravilno izlomljen i naboran krov prekriven tamnim heksagonalnim keramičkim pločicama koje se presijavaju i ističu tako da ih je nemoguće ne zamijetiti u tradicionalnoj vizuri grada. Čelična konstrukcija krova omogućila je impresivnu unutarnju galeriju bez potpornih stupova, a zgradu su proširili na visini kako prizemnim horizontalnim proširenjem ne bi smanjili Schurhof- nekada zatvorenio stražnje dvorište, koje je za renovacije pretvoreno u simpatčni trg s ulazom u muzej. Bajkovite kaskade biljaka penjačica vise s krova i tako daju poseban ugođaj dvorištu, a nas su upravo one prve privukle da zavirimo u njega.

Na zelenilo nismo naišli samo u Herzogovoj i de Meuronovoj izvedbi, na rivijeri, na fontanama i fasadama kuća u centru koje kao da se natječu koja će biti lisnatija, cvjetnija, zelenija, šarenija, nego i u javnim, terasastim parkovima uz rijeku. Ti mali parkovi s javnim klupicama su unatoč lokaciji koju bi mnogi gradovi iskoristili za komercijalne sadržaje, namijenjeni stanovnicima grada. Bazelske klupice zapravo su pomične drvene stolice, postavljene posvuda, pa tako na glavnim shopping ulicama možeš sjesti, odmoriti, premjestiti se u hlad ako ti tako paše- zamislite tako nešto na Ilici!

Umjesto uobičajenih suvenirnica koje ovoga puta nisam ni vidjela, naišli smo na više simpatičnih galerijica i dućana s izborom modnih marki potpuno izvan okvira, miris kebaba nismo osjetili, ali nas je privukla Lindtova radnja u kojoj smo, logično, uzeli sladoled. Šetnjom smo naišli i na Basler Munster, nekadašnju bazelsku katedralu, današnju protestanstku crkvu iz romaničkog perioda, s lijepim (i po ljeti osvježavajućim) klaustrima u čijoj smo se hladovini i pogledu na zelenilo skrivali od vrućine.

Na putu prema kolodvoru na kojem smo hvatali vlak za Badenweiler, pokraj središnjeg mosta (Mittlere Rheinbrucke) naišli smo na radnju s bazelskim leckerlima- tradicionalnim suhim mirisnim kolačićima od badema, lješnjaka, meda, kandirane kore citrusa i rakije od višnje. Radnja je mirisala po cimetu, a kolačići su bili izloženi na kušanje u zdjelicama i pakirani u lijepe bijele papirnate vrećice sa crtežom bazelskih kuća. Probali smo nekoliko verzija kolačića, svi su bili adventsko mirisni i iznenađujuće mekani, a u Badenweiler smo se vraćali s jednim paketom kao suvenirom za roditelje.

Basel nam se jako svidio, grad okrenut svojoj rijeci, vodi, zelenilu, i što je najvažnije- stanovnicima. Jednostavne i naizgled male stvari kao što su fontane s pitkom vodom, brojne i pomične klupice, pepeljare na plažama, plakati na kojima se ljude moli da ne hrane golubove i na taj način ne pridonose onečišćenju javnih površina (zamislite tek to u centru Zagreba), ostavljaju dojam grada kojemu je cilj ugoda življenja, a mislim da je u tome, a ne u zagušljivoj, začepljenoj, generičkoj, bučnoj košnici u kojoj se na stanovnike ne gleda kao na zajednicu- budućnost gradova.