Danas mi je, dok sam obrađivala fotografije s našeg izleta u Alsace palo na pamet povesti vas u šetnju jednim gradićem koji mi se posebno svidio. U listopadu smo proveli nekoliko dana u Schwarzwaldu, o čemu sam pisala u posljednjem postu (tj. mom prvom postu na hrvatskom!). S obzirom na to da su njemački Schwarzwald i francuski Alsace susjedne regije, iskoristili smo prigodu za dva izleta u Francusku. Eguisheim je bio jedno od mjesta koje smo posjetili na alzaškoj vinskoj ruti (iako smo se mi njome provezli više zbog ovakvih mjestašaca nego zbog vina), a ne bismo ni čuli za njega da mi mama večer prije izleta nije poslala poruku da je malo prošvrljala po internetu i da joj se čini zgodan. Krenimo u šetnju!

Stigli smo nešto prije 10. Ne znam je li još bilo dovoljno rano ili ljudi izbjegavaju dan kada je većina radnji zatvorena- no turista je bilo iznenađujuće malo. Ostavili smo auto na rubu centra grada i odmah se oduševili prvim kućama koje smo ugledali: fasade pastelnih boja, ograde od kovanog željeza s uzorcima vinove loze, cvijeće posvuda.

Nekoliko minuta kasnije našli smo se na trgu Saint Leon s fontanom iz slikovnice, kućicama iz adventskog kalendara i kaskadama pelargonija.

Kao što rekoh, kaskade.

Nije nam promaknuo izlog s kolačićima, makaronima i kuglofima po kojima je Alsace poznat. Slastičarna se zove Maison Alsacienne du Biscuiterie i kasnije smo doznali da se radi o lancu, no kolačići su bili izvrsni! Mekani, mirisni, stalno smo ih jeli.

Glavni ljubitelj slatkiša potvrđuje da su odlični (i jede ih odmah, iz vrećice, na trgu uz fontanu).

Ovakve uličice s nakrivljenim kućama koje se gotovo dodiruju, slapovima cvijeća i lišća, fasadama boje kolača s drvenim gredama u Eguisheimu su stvarnost. Dok ne vidiš uživo, takve prizore gledaš u bajkama braće Grimm.

Da bude sve u stilu, iznad svakog dućana, hotelčića, pekare, vinarije vise ovakvi dekorativni znakovi od kovanog željeza.

Rekla bih da nije službeno, ali pelargonije kao da su propisane nekim pravilnikom.

Na jednoj fasadi- kalupi za kuglof kao dekoracija. Ipak je kuglof, na alzaškom “kougelhopf”, tradicionalni alzaški kolač! Pitam se koja je priča iza ove kuće? Je li nekada bila pekara? Jesu li vlasnici nekada radili najbolje kuglofe u mjestu, poznate sve do Colmara?

U uličicama, među zelenilom, koristimo ugođaj za bajkovite portrete!

Još jedan! Tko bi odolio plavim drvenim vratima?

Breskvaste ruže, brekvaste kuće, pažljivo zapuštena vrata kako bi podsjećala na Trnoružicu.

Rode, simboli Alsacea, daju svoj doprinos bajkovitom ugođaju gnijezdima na zabatima crkve Svetog Petra i Pavla.

Nažalost, i u ovakva mjesta prodiru juice barovi i razne prosječnosti suvremenog turizma. Nadamo se da su one prolazne, a grad i njegovi obrti ostaju.

Ova fina vina nismo probali (niti kakva druga vina u Eguisheimu), jer smo po našem dobrom starom običaju došli na dan kada je sve zatvoreno. (Osim slastičarnice). U Eguisheimu je to srijeda.

No, zatvorene vinarije i suvenirnice nisu nas mogle smesti u polaganoj šetnji, zavirivanju u svaku pokrajnju uličicu i slikanju svake cvjetne fasade.

Ako nema cvijeća, onda ima kardinal-crvenog bršljana.

Ili cvjetno oslikanih škura, vintage natpisa i slojeva ružičaste.

Zbilja je teško odlučiti koje fotke objaviti- sve kuće i uličice su lijepe, pa donosim uredničku odluku objavljivanja većine.

Nekoliko scena i detalja dostojnih Republike Zubrowke…

Neočekivanih pogleda kada misliš da si već prošao cijeli grad…

Još pokoja lijepa fontana (brine me jedino, gdje je cvijeće?) i drvene bačve za vino na galeriji vinarije u pozadini. Pretpostavljam da je grad dosta drugačiji kada je sve otvoreno. No ovako smo ga imali gotovo samo za sebe.

Hotelčić (rado bih ga nazvala konačištem da se uklopi u atmosferu) apsolutno dostojan Republike Zubrowke (fanovi Wesa Andersona ovdje s razumijevanjem klimaju glavom).