Šetnja Colmarom

U posljednjem postu (od kojega su prošla već tri mjeseca, odnosno cijelo ljeto) prošetali smo Eguisheimom, bajkovitim alzaškim gradićem za kojeg sam prvi puta čula za našeg putovanja u Schwarzwald. Colmar, veći i poznatiji, “glavni grad alzaških vina”, šarmirao nas je unatoč većem broju turista i mojim pretjeranim očekivanjima vezanim za broj kanala “Male Venecije”.

Colmar mi je, uz kanale i pastelne fasade po kojima je poznat, najviše ostao u sjećanju po dobroj hrani i gurmanskoj atmosferi, pa krenimo po delikatesnim radnjama, kavanama i slastičarnama.

Tek što smo ušli u stari dio grada, naišli smo na mesnicu koja je izlog ispunila tartovima i pate en crouteima (paštetama zapečenim u prhkom tijestu). U radnji nasuprot, izlog ispunjen visokim mekanim kuglofima koje poželiš stisnuti (svakako i pojesti, uz šalicu mlijeka). To je Maison Alsacienne, lanac slastičarna čije smo mirisne kolačiće probali u Eguisheimu. Grad nam se već sviđao, a po paštete i slatkiše ćemo se vratiti na povratku.

Colmar je napad na osjetila, pogotovo sada, kada gledam fotografije- kao kredom obojene fasade u svijetloplavo, rozo, žuto, iskrižane drvenim gredama, ukrašene zidnim slikama, znakovima od kovanog željeza, škurama u istom (ili odgovaraućem) tonu- pomalo nalik kulisi.

Sasvim slučajno naišli smo na Au Croissant Dore, kultni kafić koji spominje i Lonely Planet, čiju je rozu Art Nouveau fasadu i izlog ispunjen starinskim metalnim čajnicima i kolačima pod staklenim zvonom teško promašiti. Odlučili smo se vratiti ovdje nakon šetnje i ručka, kojeg (a to je rijetka prilika) nismo imali isplaniranog. Htjeli smo nešto jednostavno, ne previše otmjeno, nikako ne turističko- i tako smo se vrtili u krug i uporno izbjegavali Sezanne, delikatesnu radnju s restorančićem na katu, koju je spominjao moj vodič, a čiji meni u izlogu nismo uspjeli dešifrirati. Radnjica je u prizemlju puna čudesa- sira, šunki, pršuta i kobasica, ulja, tjestenina i vina, jedno od onih mjesta u kojima odmah poželiš sve.

Uskim stepeničicama na kat, i našli smo se u ugodnoj, praznoj prostoriji (izuzev jednog para koji je pijuckao vino) jednostavno, elegantno uređenoj, s bordo crvenim drvenim zidnim oplatama, papirnatom lampom u obliku oblaka i pogledom na ulicu. Odmah nam se svidjelo, a kada je stigla plata s narescima i dvije čaše rozea, zbilja nam nije bilo jasno zašto smo se toliko opirali tom mjestu. Ako se vratimo u Colmar, svakako bih se vratila- na čašu vina i na platu čega god mi donesu.

Nakon ručka, prošetali smo do La Petite Venise (Male Venecije), četvrti po kojoj je Colmar poznat, a u kojoj se kuće nezaobilaznih pastelnih boja zrcale u zelenoj vodi kanala. Iznenađujuće puno zelenila raste oko kuća i u pozadini tog kanala, riječno raslinje, topole, koje me uvijek podsjete na Kupu, pa mi takav krajolik nekako odmah priraste srcu. Obližnja Marche Couvert (natkrivena tržnica), nije nas naročito oduševila, pa smo se vratili u uličice oko crkve St Martin, koja sa svojim zeleno smeđim uzorkom krova privlači kao putokaz. Ja sam naišla na radnjicu koja prodaje francuske pletene torbe za tržnicu (uz razne slatkiše), kakvu sam dugo tražila i koju sam morala kupiti. Na povratku sam je naravno napunila bagetima, zrelim sirom, paštetama u prhkom tijestu, vinom. Kakav bi to inače bio izlet u Francusku?

Au Croissant Dore jedan je od šarmantnijih kafića u kojima sam ikada bila, u kojem je gazda Luku odmah prozvao “l’Americaine” jer mu se obratio na engleskom, a gazdarica poslužila divan kolač od čokolade. Za mene čaj, za Luku kolač i upijanje atmosfere koju čine: stari gazda i gazdarica u žustrom razgovoru sa stalnim mušterijama (ona, iako pogrbljena, savršeno spretna u posluživanju stolova), staklene posude ispunjene bombonima i makaronima, stalne mušterije udubljene u neku svoju internu zabavu, rasparene lampe, zidovi ispunjeni posterima, starinskim urama i drvenim poličicama... Još jedno mjesto koje spremam u mentalnu ladicu divnih ugođaja.

U Rue des Boulangers (ulici mesnica, i zbilja), kupujemo dvije vrste paštete u prhkom tijestu (koja zaista nema veze s onim što mi smatramo paštetom), nalazimo bio dućan s kozjim sirom i vinom, pekaru u kojoj od svega biramo ipak bagete, i tu večer u hotelu u Njemačkoj upriličujemo jednu od najslađih nam večera uz pate en croute direktno s papira u koji je umotana, sir razmazan po bagetu, crno vino, svijeće i svježi švarcvaldski zrak koji ulazi kroz prozor. Često se sjetimo te večere.

Što bih još mogla reći o Colmaru u kojem smo proveli premalo vremena da bih podijelila nešto više od dojma? Da je divan baš u jesen, da mu pašu sivkaste nijanse neba, a sigurna sam da mu pašu i zlataste nijanse sunčane jeseni. Tim vinima, mirisnim kolačićima, zrelim sirevima, tom bajkovitom ugođaju baš pristaje jesen. Čaša rozea, vilica u kremastom kolaču, bordo oplate, snažni, peckavi miris sira, košara puna bageta i pašteta; topli šal, dan bez kiše, gazdarica s tacnom u rukama i smijeh za susjednim stolom- ništa manje i ništa više nisam ni očekivala od izleta u Francusku.

Do sljedećeg posta (a nadamo se da će ovaj put proći manje vremena),

Anja

Šetnja Eguisheimom

Danas mi je, dok sam obrađivala fotografije s našeg izleta u Alsace palo na pamet povesti vas u šetnju jednim gradićem koji mi se posebno svidio. U listopadu smo proveli nekoliko dana u Schwarzwaldu, o čemu sam pisala u posljednjem postu (tj. mom prvom postu na hrvatskom!). S obzirom na to da su njemački Schwarzwald i francuski Alsace susjedne regije, iskoristili smo prigodu za dva izleta u Francusku. Eguisheim je bio jedno od mjesta koje smo posjetili na alzaškoj vinskoj ruti (iako smo se mi njome provezli više zbog ovakvih mjestašaca nego zbog vina), a ne bismo ni čuli za njega da mi mama večer prije izleta nije poslala poruku da je malo prošvrljala po internetu i da joj se čini zgodan. Krenimo u šetnju!

Stigli smo nešto prije 10. Ne znam je li još bilo dovoljno rano ili ljudi izbjegavaju dan kada je većina radnji zatvorena- no turista je bilo iznenađujuće malo. Ostavili smo auto na rubu centra grada i odmah se oduševili prvim kućama koje smo ugledali: fasade pastelnih boja, ograde od kovanog željeza s uzorcima vinove loze, cvijeće posvuda.

Nekoliko minuta kasnije našli smo se na trgu Saint Leon s fontanom iz slikovnice, kućicama iz adventskog kalendara i kaskadama pelargonija.

Kao što rekoh, kaskade.

Nije nam promaknuo izlog s kolačićima, makaronima i kuglofima po kojima je Alsace poznat. Slastičarna se zove Maison Alsacienne du Biscuiterie i kasnije smo doznali da se radi o lancu, no kolačići su bili izvrsni! Mekani, mirisni, stalno smo ih jeli.

Glavni ljubitelj slatkiša potvrđuje da su odlični (i jede ih odmah, iz vrećice, na trgu uz fontanu).

Ovakve uličice s nakrivljenim kućama koje se gotovo dodiruju, slapovima cvijeća i lišća, fasadama boje kolača s drvenim gredama u Eguisheimu su stvarnost. Dok ne vidiš uživo, takve prizore gledaš u bajkama braće Grimm.

Da bude sve u stilu, iznad svakog dućana, hotelčića, pekare, vinarije vise ovakvi dekorativni znakovi od kovanog željeza.

Rekla bih da nije službeno, ali pelargonije kao da su propisane nekim pravilnikom.

Na jednoj fasadi- kalupi za kuglof kao dekoracija. Ipak je kuglof, na alzaškom “kougelhopf”, tradicionalni alzaški kolač! Pitam se koja je priča iza ove kuće? Je li nekada bila pekara? Jesu li vlasnici nekada radili najbolje kuglofe u mjestu, poznate sve do Colmara?

U uličicama, među zelenilom, koristimo ugođaj za bajkovite portrete!

Još jedan! Tko bi odolio plavim drvenim vratima?

Breskvaste ruže, brekvaste kuće, pažljivo zapuštena vrata kako bi podsjećala na Trnoružicu.

Rode, simboli Alsacea, daju svoj doprinos bajkovitom ugođaju gnijezdima na zabatima crkve Svetog Petra i Pavla.

Nažalost, i u ovakva mjesta prodiru juice barovi i razne prosječnosti suvremenog turizma. Nadamo se da su one prolazne, a grad i njegovi obrti ostaju.

Ova fina vina nismo probali (niti kakva druga vina u Eguisheimu), jer smo po našem dobrom starom običaju došli na dan kada je sve zatvoreno. (Osim slastičarnice). U Eguisheimu je to srijeda.

No, zatvorene vinarije i suvenirnice nisu nas mogle smesti u polaganoj šetnji, zavirivanju u svaku pokrajnju uličicu i slikanju svake cvjetne fasade.

Ako nema cvijeća, onda ima kardinal-crvenog bršljana.

Ili cvjetno oslikanih škura, vintage natpisa i slojeva ružičaste.

Zbilja je teško odlučiti koje fotke objaviti- sve kuće i uličice su lijepe, pa donosim uredničku odluku objavljivanja većine.

Nekoliko scena i detalja dostojnih Republike Zubrowke…

Neočekivanih pogleda kada misliš da si već prošao cijeli grad…

Još pokoja lijepa fontana (brine me jedino, gdje je cvijeće?) i drvene bačve za vino na galeriji vinarije u pozadini. Pretpostavljam da je grad dosta drugačiji kada je sve otvoreno. No ovako smo ga imali gotovo samo za sebe.

Hotelčić (rado bih ga nazvala konačištem da se uklopi u atmosferu) apsolutno dostojan Republike Zubrowke (fanovi Wesa Andersona ovdje s razumijevanjem klimaju glavom).

I ostavljamo Eguisheim, put Colmara.

Ako vam se svidjela šetnja Eguisheimom, u sljedećem postu vas vodim u šetnju po Colmaru, što kažete?

Isto tako, ako želite podržati moj blog, podijelite ga s prijateljima na društvenim mrežama ili me počastite kavom preko Ko-Fi platforme:

ko-fi.com/themintstory

Hvala u svakom slučaju!

Anja

***

Spremi post na Pinterest!

Nekoliko dobrih dana u Schwarzwaldu

Pišem ovaj blog, sporadično, već 5 godina. U više navrata pomišljala sam kako bi bilo lijepo pisati na hrvatskom i redovito odustajala, kome se da voditi dvojezični blog? Sada, kada imam dovoljno vremena i volje želim podijeliti priču o nekoliko dobrih dana provedenih u zelenom (u našem slučaju i jesenski žutom) Schwarzwaldu, kao prvi post na hrvatskom.

U prvom mjesecu pisala sam o Torinu, nakon kojeg smo prešli Alpe put južne Njemačke, kako bismo posjetili prijatelje koji vode mali hotel u Badenweileru, gradiću okruženom švarcvaldskom šumom. Luka je prozvao Badenweiler “mjehurićem blagostanja” i tako mu prišio naziv baš po mjeri: termalno kupalište koje kao da je zamislio sam Wes Anderson, cvijeće u prozorima i u velikim teglama po ulicama, složeno u uredne piramide žarkih boja, pažljivo održavani vrtovi i fasade, tamno zelenilo borove šume svud uokolo, vinogradi obojeni u jesenje boje, nekoliko tradicionalnih restorana i pivnica, male radnje sa skupom robom za starije posjetitelje termi. Sve je tako pitomo i tako šarmantno da se na trenutke čini izmišljeno za kulisu nekog “mitteleuropskog” filma ili knjige. Čak je i ambulanta smještena u kućici iz priče, s visokim zabatom, pelargonijama u prozorima i velikom keramičkom žabom na pultu!

Vrijeme u ranom listopadu bilo je sunčano, blago, zlatasto u kasno popodne, s jutarnjom maglom koja se povlačila po livadama i zapinjala za vrhove jela u daljini. Mi smo ga iskoristili za šetnje, vožnje biciklom, vijuganje autom po obližnjim francuskim selima, večernja kupanja u termama.

O Badenweileru na internetu piše sljedeće: termalno lječilište u povijesnoj regiji Markgräflerland, današnjoj saveznoj zemlji Baden-Würtemberg, udaljeno je 28km od Basela i 10km od francuske granice (što smo mi iskoristili za jednodnevne izlete) i poznato po odličnoj klimi (u što smo se i uvjerili). Termalne izvore su u 1. stoljeću otkrili Rimljani i izgradili veliki termalni kompleks koji je kasnije stoljećima služio kao izvor kamena za gradnju, baš kao i naša pulska Arena. Danas se ostatke rimskog kompleksa može vidjeti u parku uz Casiopeia terme.

Posjetiti Badenweiler, a ne posjetiti terme bilo bi kao otputovati u Italiju i ne uživati u hrani- mi smo se u toplim bazenima namakali navečer, nakon izleta u švarcvaldsku šumu ili cjelodnevnog lutanja francuskim srednjovjekovnim selima (iz kojih bismo dovukli bagete, smrdljivi sir, pate zapečen u kori, mirisne kolačiće i alzaško crno vino i kasnije ih večerali u apartmanu). Građevina s kraja 19. stoljeća s kupolastim svodovima, lunetama, vitičastim oslikom i vanjskim bazenom iz kojeg se para izdiže u noćni listopadski zrak podsjetili su me na scenu iz Grand Budapest Hotela u kojoj stari Mr. Moustafa na neki magičan način klizne u kadu do pisca i dogovori s njim večeru u kojoj će mu ispričati svoju priču. Nedostaje još slastičarnica u stilu “Mendl’sa” pa da doživljaj bude potpun!

Kako mi svugdje volimo imati “svoja mjesta”, tako smo i u Badenweileru već prvu večer otkrili “Winzerstube” (u prijevodu nešto kao “Vinski podrum”), tradicionalnu gostionicu s niskim stropovima, sedamnaestostoljetnim seoskim štihom, toplom atmosferom i poslugom u dindrlicama. Jedini stol koji su imali za nas, nenajavljene, bio je u niši ispod stepenica, prema kojoj je konobar pokazao kao prema nekakvom magarećem kutu- mala, privatna niša s minijaturnim stolom i ugrađenim klupčicama? “Da, molim!”, nije ni znao da nas takve stvari posebno oduševljavaju. U Njemačkoj se, logično, volimo počastiti njemačkom hranom, pa smo tu večer jeli pohane šnicle, restani krumpir, juhu od luka (malo francuskog utjecaja), miješanu salatu s preprženim bučinim sjemenkama (Nijemci uvijek rade najbolje salate, s tim misterioznim mutnim dresingom), raženi kruh sa svježim sirom posut svježim povrćem. Uz to, “markgräflerlandsko” vino iz tradicionalnih kupica na zelenu nogicu- u vinskoj krčmi se ne toči pivo, samo lokalna vina.

Konobar je bio posebno raspoložen tu večer (drugi dan se pravio da nas ne prepoznaje), pa nam je zapisao nekoliko mjesta u okolici koja bismo trebali posjetiti, među ostalim destileriju Schladerer u obližnjem Staufenu, gradiću iz kojeg, pohvalio se, dolazi i koji “svakako vrijedi posjetiti”. Lokalne savjete na putovanjima ne odbijamo!

U prijašnjim sam postovima već pisala o Ceesu Nooteboomu, on je ipak jedan od mojih najdražih pisaca. Nakon što sam pročitala njegove “Skitnje do Santiaga”, imala sam toliko pitanja za njega, opčinio me njegov način gledanja i doživljavanja umjetnosti. Toliko da sam mu htjela poslati pismo (što, naravno, nisam). Šetali smo prvu večer po glavnoj ulici Badenweilera, kada sam se, očekivano, zaustavila uz izlog jedine knjižare- među hrpom lokalnih vodiča i knjiga o povijesti kraja ugledala sam Nooteboomovo lice i najavu gostovanja u, ni manje ni više nego- Badenweileru! Samo što se gostovanje održalo večer prije i tako sam za jedan dan propustila susret koji se vrlo lako mogao dogoditi u mjestu u kojem bih ga najmanje očekivala. Da i nisam, vjerojatno bi mi bilo neugodno obratiti mu se (uostalom, na kojem jeziku- njemačkom? engleskom?) i tako bih ostala u ulozi zadivljenog slušaoca (što i ne bi bilo tako loše).

Sljedeći dan unajmili smo bicikle i napravili lijep krug oko Badenweilera kroz okolne vinograde i šume. Mi se volimo pohvaliti da dolazimo iz vinarskog kraja, a onda otputujemo u Njemačku i vidimo što zaista znači vinarska proizvodnja: svud uokolo malog Badenweilera nižu se brežuljci nepreglednih vinograda, ipak mu je poznata vinarska regija Alsace preko puta. U listopadu, ti su brežuljci bili zlatni, a bogati tamnoplavi grozdovi još su uvijek čekali berbu- baš predivan prizor! Dio puta vodio je kroz vinograde, a zatim prešao u lijepo uređeni šumski put s pogledima koji su se povremeno otvarali na susjedne brežuljke prekrivene crnogoricom te livade istočkane kućama i imanjima kada smo se ponovo približili Badenweileru. Ta vina pili smo posvuda (zapravo više nego pivo, na koje smo navikli u Njemačkoj), a ovaj kraj posebno je poznat po sortama Müller-Thurgau, Grauburgunder, Gewürztraminer, Riesling, Spätburgunder i Gutedel. Nama je posebno pasao Gewürztraminer, a već samo ime zvuči zamamno (“Gewürz” je na njemačkom začin, kod nas se prigodno prevodi kao “mirisni traminac”, pa tko ga ne bi želio piti!).

Prijatelji su nas vodili na neka njihova omiljena mjesta pa smo tako jednu večer završili u pivnici “Zum Wilden Mann”, gdje nas je dočekala živahna atmosfera i konobarica iz Hrvatske. Luka je jeo fantastičan gulaš sa šumskim gljivama, ja Tafelspitz (kuhanu govedinu s umakom od hrena), Branka i Otto oboje pastrve, po kojima je ovaj kraj poznat. Hrana je bila odlična, prava “hausmannskost” (tradicionalna, domaća kuhinja), točilo se pivo i sve je bilo dosta povoljno. I ova lokalna krčma postala je jedno od “naših mjesta”.

S obzirom na to da je kraj poznat i po nekoliko vrhunskih destilerija, mi smo kao (tada još) budući destileri posjetili Schladerer u Staufenu (po preporuci raspoloženog konobara) i jednu manju destileriju koju je Luka otkrio i koja redovito osvaja sve nagrade na cijenjenoj austrijskoj “Destillati”. Schladerer je za naše pojmove velika destilerija, a od 1844. proizvodi voćne destilate koji su jedni od najboljih koje sam ikada probala. Vodstvo je bilo organizirano po fazama proizvodnje: od dvorišta kojim se širio miris dunja koje su u velkim kašetama čekale obradu za fermentaciju, preko destilerije s prekrasnim njemačkim bakrenim kotlovima, do podruma u kojima se rakija čuva u inox, drvenim i keramičkim bačvama (tamo nema plastike!), sobe za kušanje i simpatično uređenog dućana na izlazu. Meni je u posebnom sjećanju ostao Himbeergeist (geist ili rakija od maline) i Milder Bergapfel (rakija od planinske jabuke, kratko odležana u kontaktu s drvom). Na izlasku smo kupili Himbeergeist za poklon i njihov novi Gretchen Gin s jakim mirisom borove šume i hipstersko-tradicionalnim dizajnom sa ženom u švarcvaldskoj nošnji.

Staufen je stvarno, kako je konobar i najavio, lijep gradić okružen vinogradima, sa srednjovjekovnom utvrdom i gradskom vijećnicom, lisnatim fasadama i cvjetnim okućnicama. No Staufen posebno zanimljivim čini geografska pojava koja lokalnom stanovništvu zadaje nezamislive probleme- naime, Staufen raste u vis. Lokalna vlast je 2007. započela projekt bušenja kako bi došli do termalnog izvora za grijanje gradske vijećnice. Tim radovima slučajno su probušili podzemni sloj anhidrita koji se počeo puniti vodom i zatim širiti. To je prvo dovelo do potonuća, a zatim i do izdizanja grada. Šetnjom Staufenom možete vidjeti posljedice te pogreške- zgrade pucaju, a lokalci preko pukotina lijepe simbolične flastere s natpisom “Staufen darf nicht zerbrechen”- “Staufen se ne smije slomiti”.

Nakon Staufena, posjetili smo malu destileriju Fridolin Baumgartner i oduševili se njihovim destilatima (s obzirom na nagrade koje redovito osvajaju na “Destillati”, očito nismo jedini). U Hrvatskoj smo, po pitanju rakija, navikli na šljivu, marelicu, lozu, travaricu, eventualno krušku ili dunju- koja može biti dobra ili loša (dok je najčešći komentar: “Uuu, jaka!”), ali rijetko profinjena. Tamo smo isprobali destilat lješnjaka koji je imao okus po Giotto čokoladicama, destilat akacije koji je mirisao po bijelim cvjetovima koji ispune istarske šume u proljeće, destilat naranče koji je imao okus prave pravcate naranče (i mi trenutačno radimo na takvom destilatu!:)). Zatim destilati jagode, mušmule, nekoliko vrsta njemačkih sorti šljiva, krušaka, višanja i trešanja… To su sve prozirni destilati bez dodanog šećera, ovdje ne govorimo o likerima. Kupili smo nagrađivani Weinbrand (destilat vina), akaciju i Williams krušku. Meni se posebno svidjelo njihovo rascvjetano dvorište, Luki razgovor s destilerom. Svakom svoje.

Staufen

Od pet dana provedenih u Schwarzwaldu, dva smo iskoristili za izlete u Francusku, koja je toliko blizu da u jednom danu bez problema možete obići i nekoliko bajkovitih alzaških gradića. O tome, i Strasbourgu u sljedećem postu.

Jeste li već bili u Schwarzwaldu, a ako niste- želite li ga posjetiti? I kakva su mišljenja o ovom novom formatu postova, ima li vas koji radije čitate na hrvatskom nego na engleskom?

Ako vam se svidio post i želite podržati moj blog, podijelite ga s prijateljima ili na društvenim mrežama, a po novom me možete i počastiti kavom preko Ko-fi platforme:

ko-fi.com/themintstory

Anja

Spremi na Pinterest!